Nikada nisam mislila da ću opet voljeti: Priča o drugoj šansi u kasnim godinama
“Što ti misliš da radiš, mama?” Ivana je viknula čim sam joj otvorila vrata. U ruci joj je još uvijek bio ključ od auta, a lice joj je gorjelo od bijesa. “Zar ti nije dosta? Tata je umro prije pet godina, a ti sad… izlaziš? S nekim muškarcem?”
Nisam znala što da kažem. Stajala sam u hodniku, držeći šal oko vrata, i osjećala se kao djevojčica uhvaćena u laži. Srce mi je lupalo, a u grlu mi je stajala knedla. “Ivana, nisam mislila da ćeš tako reagirati. Samo sam… izašla na kavu. Ništa više.”
Ali znala sam da lažem i sebi i njoj. Jer nije bila samo kava. Bio je to smijeh u parku, šetnja uz Miljacku, razgovori do kasno u noć. Bio je to Edin.
Sve je počelo sasvim slučajno. Tog dana kad sam prvi put otišla na groblje sama, nakon što su djeca otišla svojim životima, a prijateljice se povukle u svoje bolesti i unuke. Sjedila sam na klupi, gledala u Jankov spomenik i osjećala se prazno. Tada mi je prišao nepoznat čovjek, sijede kose i toplih očiju. “Težak dan?” pitao me tiho. Samo sam klimnula glavom, a on je sjeo pokraj mene, ne tražeći dozvolu.
“I meni je danas godišnjica,” rekao je nakon nekoliko minuta šutnje. “Moja Azra… dvanaest godina već.” Pogledali smo se i prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me netko vidi. Ne kao udovicu, ne kao majku ili baku, nego kao ženu.
Taj susret bio je početak nečega što nisam mogla ni zamisliti. Počeli smo se viđati – prvo na groblju, zatim na kavi u malom kafiću kod Vijećnice. Edin je bio iz Sarajeva, preselio se u Zagreb kod sina nakon rata, ali srce mu je ostalo tamo među brdima i starim ulicama. Pričao mi je o djetinjstvu na Baščaršiji, o ratu, o tome kako je izgubio sve osim uspomena.
“Znaš li ti koliko si hrabra?” rekao mi je jednom dok smo šetali Maksimirom. “Većina ljudi se zatvori kad izgubi nekog svog. Ti si odlučila živjeti.”
Nisam se osjećala hrabro. Osjećala sam se krivo. Djeca su me gledala kao da sam izdala oca. Susjede su šaptale iza leđa – “Vidi je, još se šminka!” – a ja sam svako jutro stajala pred ogledalom i pitala se imam li pravo na sreću.
Jedne večeri, dok smo Edin i ja sjedili na klupi ispred moje zgrade, Ivana nas je vidjela kroz prozor. Sutradan me nazvala: “Mama, što će ljudi reći? Zar ti nije neugodno? Tata bi se okrenuo u grobu!”
Plakala sam cijelu noć. Nisam mogla spavati od grižnje savjesti. Ujutro sam nazvala Edina i rekla mu da više ne možemo nastaviti. “Moja djeca su mi sve,” rekla sam kroz suze.
On je šutio nekoliko trenutaka pa tiho rekao: “A ti? Što si ti sebi?”
Tih nekoliko riječi odzvanjalo mi je u glavi danima. Što sam ja sebi? Godinama sam bila samo supruga, majka, baka… Gdje sam nestala ja?
Prolazili su dani, a ja sam tonula sve dublje u samoću. Djeca su dolazila rjeđe, unuci su odrasli i imali svoje živote. Jedne subote, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam sliku na kojoj se smijem – mlada, zaljubljena, puna života. Pogledala sam tu ženu i zapitala se gdje je nestala.
Te večeri nazvala sam Edina.
“Nedostaješ mi,” rekla sam drhtavim glasom.
“I ti meni,” odgovorio je bez oklijevanja.
Od tada smo opet počeli viđati se – ovaj put bez skrivanja. Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam leptiriće u trbuhu kad bi me nazvao ili poslao poruku: “Jesi li dobro? Hoćeš li na kavu?” Počela sam ponovno živjeti.
Naravno, nije bilo lako. Ivana me tjednima ignorirala, a sin Dario samo bi slegnuo ramenima kad bih spomenula Edina. Susjede su prestale pozdravljati na stubištu. Ali ja više nisam mogla natrag.
Jednog dana pozvala sam djecu na ručak. Skuhala sam sarme po Jankovom receptu i čekala ih s Edinom za stolom.
“Djeco,” rekla sam kad su sjeli, “znam da vam nije lako ovo prihvatiti. Ali ja više ne želim biti sama. Edin mi znači puno i želim da ga upoznate kao čovjeka, a ne kao prijetnju uspomeni na vašeg oca.”
Ivana je prvo šutjela pa tiho rekla: “Mama, samo želim da budeš sretna… Ali teško mi je.” Dario je pogledao Edina i pružio mu ruku: “Dobrodošao u našu kuću.”
Nije bilo lako ni njima ni meni, ali polako su počeli prihvaćati našu vezu. Unuci su zavoljeli Edina jer im je pričao priče iz Sarajeva i učio ih igrati šah.
Danas znam da nikad nije kasno za ljubav – ni za sreću ni za novu priliku. Naučila sam da imam pravo biti sretna bez obzira na godine ili tuđa očekivanja.
Ponekad se pitam: Zašto društvo misli da stariji ljudi nemaju pravo na ljubav? Zar smo prestali biti ljudi kad nam djeca odrastu? Možda će netko od vas razumjeti moju priču…