Nikada Tvoj, Nikada Moj: Priča o Razvodu, Djetetu i Novim Počecima

“Ne možeš ga ostaviti kod mene, Amra! Jasmina ne želi da Ivan spava kod nas. To je tvoj problem!” vikao je Dario s druge strane telefona, dok sam ja stajala na balkonu, drhteći od bijesa i nemoći. Kiša je lupala po limenom krovu iznad mene, a Ivan je u sobi slagao Lego kockice, nesvjestan oluje koja bjesni između njegovih roditelja.

“Dario, nije samo moj problem! Ivan je tvoj sin! Ne možeš ga ignorirati kad ti ne paše!” glas mi je pucao, ali nisam htjela plakati. Ne pred njim. Ne pred Darijem.

“Ne dramatiziraj. Znaš da Jasmina ima svoje razloge. Nije joj lako prihvatiti tuđe dijete. I ti si već našla nekog novog, pa neka ti on pomaže!” odgovorio je hladno. Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam imala snage za još jednu svađu.

Nakon razvoda, život mi se pretvorio u beskrajne kompromise i borbe. Dario je otišao prije dvije godine, našao novu ženu, Jasminu, koja nikad nije skrivala da joj Ivan smeta. “Nisam ja rodila to dijete,” rekla mi je jednom prilikom na dječjem rođendanu, dok je Ivan trčao oko stola s balonom u ruci. Pogledala me s visine, kao da sam ja kriva što sam mu majka.

S druge strane, tu je bio Petar. Upoznala sam ga na poslu, tiho i nenametljivo ušao je u moj život. Bio je pažljiv prema meni i Ivanu, nikad nije pokušavao zamijeniti Darija, ali Ivan ga je zavolio. “Mama, hoće li Petar doći na moj nogomet?” pitao bi me svake subote. Srce bi mi se steglo jer sam znala što slijedi.

Jednom sam pokušala razgovarati s Dariom o tome da Petar povremeno vodi Ivana na treninge ili ga pričuva kad ja radim duže. “Ne dolazi u obzir! Ne želim da mi neki drugi tip odgaja sina!” vikao je. “Ako ti ne možeš sama, onda ga dovedi meni!” Ali kad bih to pokušala, Jasmina bi napravila scenu.

Moja majka, Senada, nije olakšavala situaciju. “Što si očekivala? Da će ti drugi muškarac voljeti tuđe dijete kao svoje? Nema toga, kćeri moja. Trebala si više trpjeti zbog Ivana.”

“Mama, nisam mogla više. Dario me varao godinama. Nisam željela da Ivan odrasta u kući punoj laži i vike,” odgovarala bih kroz suze.

Noću bih ležala budna, slušajući Ivanovo disanje iz susjedne sobe i pitala se jesam li pogriješila što sam otišla. Je li bolje imati nesretnu obitelj ili biti samohrana majka s djetetom koje raste između dva svijeta?

Jednog dana, Ivan se vratio iz škole tužan. “Mama, zašto tata ne želi da idem kod njega? Zašto Petar ne smije doći po mene? Jesam li ja nešto kriv?”

Kleknula sam ispred njega i zagrlila ga čvrsto. “Nisi ti ništa kriv, dušo. Odrasli ponekad ne znaju što žele i zaborave što je važno. Ali ja te volim najviše na svijetu.” Osjetila sam kako mi suze klize niz lice dok sam mu gladila kosu.

Te večeri nazvala sam Darija još jednom. “Dario, ovo više nema smisla. Ivan pati zbog naših svađa i tvojih odluka. Ako ga ne želiš uz sebe, onda barem nemoj braniti drugima da mu budu podrška. Petar ga voli i brine o njemu kad ti ne možeš ili nećeš. Zar ti je važnije tvoje ego nego Ivanova sreća?”

S druge strane je bila tišina. Prvi put nije imao spreman odgovor.

Tjedni su prolazili u napetosti i šutnji. Petar je bio strpljiv, ali vidjela sam da ga boli što ne smije biti dio Ivanovog života onako kako bi želio. Moja prijateljica Ivana savjetovala mi je: “Pusti Darija da shvati što gubi. Ne možeš mu narediti da bude otac ako to ne želi biti. Ali možeš svom sinu pokazati što znači ljubav i sigurnost.”

Jednog popodneva zazvonio je mobitel. Bio je to Dario.

“Amra… Razmišljao sam o svemu. Možda sam bio tvrdoglav. Ako Petar stvarno voli Ivana i ako mu može biti dobar uzor… možda bih trebao popustiti. Ali želim da znaš – ja ću uvijek biti njegov otac. Samo… nisam znao kako se nositi s tim da netko drugi bude tu za njega kad ja nisam mogao.” Glas mu je bio slomljen.

Osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom zbog svega što smo prošli.

Dogovorili smo se da Petar može povremeno voditi Ivana na treninge i biti uz njega kad treba pomoć oko škole ili kad ja radim duže smjene. Dario je počeo češće zvati Ivana i truditi se oko njega – možda iz osjećaja krivnje, možda iz ljubavi, a možda iz straha da će ga izgubiti.

Ivan je procvjetao – imao je dva muškarca koji su ga voljeli na svoj način i jednu mamu koja se borila za njegovu sreću.

Ponekad se uhvatim kako gledam kroz prozor dok Ivan igra nogomet s Petrom u dvorištu i pitam se: Jesmo li mogli drugačije? Je li moguće da odrasli prestanu biti sebični zbog djece? Ili su naši strahovi uvijek jači od naše ljubavi?

Što vi mislite – gdje završava roditeljska ljubav, a počinje sebičnost? Je li moguće pronaći mir nakon svega?