Nisam dadilja: Moja borba za vlastiti život
“Ne možeš to napraviti, Ivana! Mama ne može ostati sama ni sat vremena!” povikao je Dario dok sam stajala na pragu, ključevi od auta drhtali su mi u ruci. Njegov glas odjekivao je kroz stan, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. Pogledala sam prema dnevnom boravku gdje je njegova majka, gospođa Marija, sjedila u fotelji, blijeda i tiha, zureći u televizor bez zvuka.
“Dario, ja… Ja ne mogu više. Ne mogu biti ni tvoja žena, ni njezina medicinska sestra, ni kućna pomoćnica, ni sve odjednom!” glas mi je zadrhtao. Zastao je na trenutak, ali onda je samo odmahnuo rukom.
“Svi to rade. Moja sestra Jasmina ima troje djece i opet svaki vikend dolazi pomoći. Ti imaš samo posao!”
“Samo posao?” osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Znaš li koliko sam se borila za tu poziciju? Koliko sam puta ostajala prekovremeno da bi nas dvoje mogli otplaćivati kredit? A sad bih trebala sve to baciti jer… jer ti misliš da je to normalno?”
Dario je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije želio priznati. U našoj maloj zgradi u Novom Zagrebu, svi su znali sve o svima. Kad je Marija prije tri mjeseca doživjela moždani udar, cijela se obitelj okupila oko nje – ali samo na riječima. Jasmina bi došla jednom tjedno s kolačima i pričama o unucima, a Dario bi navečer pitao kako je mama, ali sve ostalo bilo je na meni.
Prvi tjedni bili su najgori. Marija nije mogla sama ustati iz kreveta. Prala sam je, hranila, mijenjala pelene. Noći su bile najteže – svaki šum iz njezine sobe tjerao me da skačem iz kreveta. Nisam spavala više od tri sata u komadu. Na poslu sam bila kao zombi. Šefica me gledala s razumijevanjem, ali i sumnjom: “Ivana, možeš li ti ovo izdržati?” pitala me jednom dok sam zijevala na sastanku.
Kod kuće su se problemi gomilali. Dario je sve više vremena provodio vani – “Moram raditi prekovremeno”, govorio bi, ali znala sam da bježi od odgovornosti. Jasmina bi dolazila s gotovim savjetima: “Pa znaš, Ivana, mama ti je kao dijete sad. Moraš imati strpljenja.” A ja sam pucala po šavovima.
Jedne večeri, dok sam pokušavala nahraniti Mariju juhom koju nije htjela ni pogledati, ona me pogledala ravno u oči i rekla: “Zašto si tako ljuta na mene? Nisam ja kriva što sam bolesna.” Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam bila ljuta na nju – bila sam ljuta na sve oko sebe, na Darija koji nije želio vidjeti koliko patim, na Jasminu koja je uvijek imala opravdanje zašto ne može više pomoći, na samu sebe što nisam imala hrabrosti reći – dosta.
Te noći nisam mogla zaspati. Ležala sam budna i gledala u strop. Sjetila sam se svoje mame u Sarajevu – kako je cijeli život radila kao medicinska sestra i uvijek govorila: “Ivana, ne dozvoli da te iko gazi. Tvoje vrijeme vrijedi isto kao i tuđe.” Ali ja sam dopustila da me svi gaze.
Sljedećeg jutra otišla sam kod psihologinje koju mi je preporučila kolegica s posla. Sjela sam nasuprot nje i prvi put nakon dugo vremena pustila suze da teku bez srama.
“Ivana, vi imate pravo na svoj život. Niste vi jedina odgovorna za cijelu obitelj”, rekla mi je tiho.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Kad sam se vratila kući i vidjela Darija kako sjedi za stolom i lista novine dok Marija spava u sobi, nešto u meni je puklo.
“Dario, moramo razgovarati”, rekla sam odlučno.
Podigao je pogled, iznenađen mojim tonom.
“Ne mogu više ovako. Ili ćemo podijeliti brigu o tvojoj mami ili ću ja otići. Nisam dadilja. Nisam medicinska sestra. Ja sam tvoja žena i imam pravo na svoj život!”
Nastala je tišina. Čula sam vlastito disanje kako odzvanja u kuhinji.
“Ali… Šta će ljudi reći?” prošaptao je.
“Neka kažu šta hoće! Oni ne žive moj život!”
Tog dana prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje. Dario nije odmah prihvatio moju odluku – trebalo mu je vremena da shvati da više neću biti ta koja nosi sve na svojim leđima. Jasmina je bila šokirana kad sam joj rekla da mora preuzeti dio odgovornosti: “Ali ja imam djecu!”
“I ja imam život!” odgovorila sam joj mirno.
Počeli smo tražiti pomoć – patronažnu sestru iz doma zdravlja, povremenu njegovateljicu koju smo plaćali svi zajedno. Nije bilo lako; bilo je dana kad bih poželjela pobjeći glavom bez obzira. Ali svaki put kad bih pogledala sebe u ogledalu, znala sam da radim pravu stvar.
Danas radim svoj posao s osmijehom. Marija je stabilnije zdravlja, a Dario i Jasmina su naučili da ne mogu sve očekivati od mene. I dalje osjećam grižnju savjesti ponekad – ali znam da nisam loša osoba zato što želim živjeti svoj život.
Pitam se koliko nas još živi tuđe živote iz straha od osude ili osjećaja dužnosti? Koliko nas zaboravlja na sebe dok pokušava biti sve svima?