Nisam Samo Tvoja Sobarica: Priča o Snazi i Potrazi za Sobom

“Jelena, gdje su mi čiste čarape?” povikao je Ivan iz dnevne sobe dok sam još uvijek držala krpu u ruci, znojna od ribanja poda. Pogledala sam kroz prozor, kiša je neumorno udarala po staklu, a ja sam se osjećala kao da mi je duša natopljena istom tom hladnom vodom. “U ladici, Ivane!” odgovorila sam, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. Nije mi odgovorio. Znao je da ću ih ionako donijeti.

Nekad sam sanjala velike snove. Htjela sam biti učiteljica, putovati, pisati knjige. Ali život u malom mjestu kod Osijeka, dvoje djece i muž koji radi po cijele dane, pretvorili su me u nekoga koga više ne prepoznajem. Svaki dan isti: doručak, spremanje djece za školu, kuhanje, čišćenje, pranje rublja, čekanje Ivana da dođe s posla. Kad bi došao, bio bi umoran, šutljiv, a ja bih mu servirala večeru i slušala kako se žali na šefa ili politiku.

“Jelena, nisi opet usisala ispod kauča!” prigovorio bi. “Znaš da mi smeta prašina.” U meni bi nešto puklo svaki put kad bi to rekao. Nisam mu bila žena – bila sam mu sobarica.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost. “Ivane, znaš li ti što ja želim?” pitala sam ga tiho. Podigao je pogled s televizora, iznenađen što ga nešto pitam. “Što sad?”

“Želim raditi. Želim upisati tečaj engleskog i možda naći posao u školi. Djeca su već dovoljno velika…”

Prekinuo me smijehom. “Ma pusti to, Jelena. Tko će onda kuću držati urednom? I tko će djecu voditi na treninge? Znaš da ja nemam vremena za to.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam mu htjela dati to zadovoljstvo.

Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Žena mora biti stub kuće.” Ali što ako taj stub puca iznutra?

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Ivanom. Svaki put bi me ignorirao ili promijenio temu. Počela sam osjećati kao da nestajem. Djeca su primijetila da sam tužna. “Mama, zašto si stalno umorna?” pitala me Lana jedne večeri dok smo slagale rublje.

“Mama samo puno radi, dušo,” odgovorila sam, ali istina je bila dublja – nisam više znala tko sam.

Jednog jutra, dok sam išla na tržnicu, srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Amru. Bila je uvijek vesela i puna života. “Jelena! Pa gdje si ti? Nisi se promijenila ni malo!” zagrlila me snažno.

Popile smo kavu u obližnjem kafiću. Ispričala sam joj sve – o Ivanu, o osjećaju da sam nevidljiva, o svojim snovima koji su nestali pod slojevima prašine i brige za druge.

Amra me pogledala ozbiljno: “Znaš li ti koliko si vrijedna? Zaslužuješ više od toga da te netko gleda samo kao domaćicu. Prijavi se na taj tečaj! Ako nećeš zbog sebe, učini to zbog svoje djece – neka vide da žena može biti više od onoga što joj drugi nameću.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam krišom tražiti informacije o tečajevima online. Prijavila sam se na večernji tečaj engleskog u Osijeku. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam uzbuđenje.

Kad je Ivan saznao, bio je bijesan. “Jesam li ti ja rekao da nemaš vremena za to? Tko će sve ovo raditi dok ti ideš na svoje glupe tečajeve?”

“Ivane, nisam tvoja sobarica! Ja sam tvoja žena! I imam pravo na svoje snove!” viknula sam prvi put u životu.

Djeca su se sakrila iza vrata, prestrašena našom svađom. Srce mi se slamalo, ali znala sam da moram izdržati.

Sljedećih tjedana atmosfera u kući bila je ledena. Ivan nije razgovarao sa mnom osim kad bi nešto prigovorio. Djeca su mi donosila crteže s natpisima: “Mama, volimo te!” To mi je davalo snagu.

Na tečaju sam upoznala divne ljude – Mirelu koja je nakon razvoda pokrenula vlastiti posao i Senada koji je ostao bez posla pa odlučio naučiti nešto novo. Svi smo dijelili istu borbu – želju za promjenom.

Jedne večeri vratila sam se kući kasno s tečaja i zatekla Ivana kako sjedi za stolom s glavom u rukama. “Jelena… možda sam bio grub. Samo… bojao sam se promjena. Navikao sam da si uvijek tu za sve nas.”

Pogledala sam ga kroz suze: “Ivane, ja ću uvijek biti tu za vas – ali moram biti tu i za sebe.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlio me iskreno.

Danas radim kao asistentica u školi i pišem priče u slobodno vrijeme. Ivan još uvijek ponekad zaboravi da nisam samo domaćica, ali sada zna da imam svoj svijet i svoje snove.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi u sjeni tuđih očekivanja? I koliko nas ima hrabrosti reći: Nisam samo tvoja sobarica?