„Nisu ti djeca prava unučad“ – Priča o ljubavi, boli i borbi za prihvaćanje
„Nisu ti djeca prava unučad!“
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala u kuhinji, držeći tanjir pun supice koju sam pripremila za Nedeljni ručak. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Svekrva, gospođa Ljubica, sjedila je za stolom, gledala kroz prozor i nije ni trepnula dok je izgovarala tu rečenicu. Moj muž, Ivan, samo je slegnuo ramenima, kao da je to nešto što se podrazumijeva.
„Mama, šta to pričaš?“ pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je zadrhtao. „Naravno da su moja djeca tvoja unučad.“
Ljubica je uzdahnula, pogledala me onim svojim hladnim, procjenjivačkim pogledom i rekla: „Jovana, znaš ti dobro na šta mislim. Milica je sad trudna. To će biti pravo unuče. Tvoje… tvoje je drugačije.“
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. Moja djeca, Luka i Sara, igrali su se u dnevnoj sobi i nisu čuli ništa od ovoga. Ali ja sam čula. I nisam mogla vjerovati.
Ivan je ustao, otišao do frižidera i natočio sebi pivo. „Pusti, Jovana. Znaš kakva je mama. Ne misli ona ništa loše.“
Ali ja sam znala da misli. I to me boljelo više nego išta na svijetu.
Sve je počelo prije pet godina, kad sam se udala za Ivana. Došla sam iz Sarajeva u Osijek, ostavila svoj posao, prijatelje i porodicu da bih s njim gradila novi život. Ljubica me nikad nije prihvatila do kraja. Uvijek je nalazila zamjerke – kako kuham, kako odgajam djecu, kako pričam „previše bosanski“. Ali trudila sam se. Zbog Ivana. Zbog djece.
Kad sam rodila Luku, Ljubica je došla u bolnicu s buketom cvijeća i rekla: „Lijep je mali, ali ima tvoje oči.“ Kao da je to nešto loše. Kad se rodila Sara, samo je kratko nazvala: „Čestitam.“ Nikad nije pokazala onu toplinu koju sam viđala kod drugih baka.
Ali sad… Sad kad je Milica ostala trudna sa svojim dečkom iz Zagreba, sve se promijenilo. Ljubica je bila presretna. Kupovala je odjeću za bebu, pričala svima kako će dobiti „pravo unuče“. Kao da Luka i Sara ne postoje.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam s Ivanom na balkon.
„Ivane, ne mogu više ovako“, rekla sam tiho. „Tvoja mama me povređuje svaki put kad otvori usta.“
On je uzdahnuo i pogledao negdje preko krova susjedne kuće.
„Znam… Ali ona je takva cijeli život. Nikad joj ništa nije dovoljno dobro.“
„Ali ovo nije samo o meni! Ovo je o našoj djeci! Kako bi se ti osjećao da neko kaže da tvoja djeca nisu prava?“
Ivan je šutio. Znao je da nemam porodicu ovdje, da su mi oni sve što imam.
Sljedećih dana pokušavala sam ignorirati Ljubičine komentare. Ali svaki put kad bi došla kod nas, gledala bi Luku i Saru kao da su tuđa djeca. Kad bi ih vodila u park, pričala bi samo o bebi koja dolazi.
Jednog dana Sara me pitala: „Mama, zašto baka više voli bebu koja još nije ni rođena?“
Nisam znala šta da joj kažem. Samo sam je zagrlila i rekla: „Baka te voli na svoj način.“
Ali nisam bila sigurna da govorim istinu.
Milica je dolazila svaki vikend iz Zagreba. Trudnoća joj je teško padala; stalno se žalila na mučnine i umor. Ljubica joj je donosila supice, voće, vitaminske sokove. Meni nikad nije donijela ništa kad sam bila trudna.
Jednog popodneva sjela sam s Milicom na terasu dok su djeca crtala kredama po pločniku.
„Milice“, počela sam oprezno, „jel’ ti smeta što mama tako priča o tvojoj bebi?“
Milica me pogledala zbunjeno: „Ma znaš kakva je ona… Uvijek pravi razliku među ljudima. Ali ne brini se ti zbog toga.“
Ali ja sam se brinula. Jer nisam mogla podnijeti pomisao da će moja djeca odrastati osjećajući se manje vrijednim.
Jedne večeri odlučila sam razgovarati s Ljubicom otvoreno.
„Gospođo Ljubice“, počela sam dok smo prale suđe nakon večere, „molim vas da ne pravite razliku među unucima.“
Ona me pogledala preko ramena: „Jovana, ti si dobra žena i majka… ali krv nije voda.“
„Krv? Luka i Sara su Ivanova djeca! Vaša krv!“
„Ali nisu iz ovog kraja… Ti si iz Bosne… Djeca su ti nekako… drugačija.“
Osjetila sam kako mi se srce slama na hiljadu komadića.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovu porodicu. O tome kako sam pokušavala biti dobra snaha, dobra majka, dobra supruga… A opet nikad nisam bila dovoljno dobra.
Sljedećeg jutra spakovala sam djecu i otišla kod prijateljice Ane u Donji Grad.
„Jovana“, rekla mi je Ana dok smo pile kafu na njenoj terasi, „ti si jaka žena. Ne dozvoli da te slome. Tvoja djeca su tvoja krv i tvoja ljubav – to niko ne može osporiti.“
Te riječi su mi dale snagu.
Vratila sam se kući kasno navečer. Ivan me čekao na vratima.
„Gdje si bila?“ pitao je zabrinuto.
„Morala sam razmisliti“, odgovorila sam mirno. „Neću više dozvoliti da nas neko ponižava u vlastitoj kući.“
Ivan me zagrlio prvi put nakon dugo vremena onako iskreno.
Sljedećih dana postavila sam granice s Ljubicom. Kad bi došla kod nas i počela pričati o „pravim“ unucima, jednostavno bih ustala i otišla s djecom u park ili kod Ane.
Nije bilo lako. Bilo je dana kad bih plakala u kupaonici da me niko ne vidi. Ali gledala sam Luku i Saru kako rastu u divne ljude – pametne, osjećajne i hrabre.
Milica je rodila zdravog dječaka – malog Filipa. Ljubica ga je obasipala ljubavlju i poklonima. Ali Luka i Sara su naučili da njihova vrijednost ne zavisi od tuđeg prihvaćanja.
Danas znam: porodicu ne čini krv nego ljubav koju dijelimo svaki dan.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas još trpi zbog tuđe hladnoće? Možemo li ikada biti dovoljno dobri za one koji nas nikada nisu ni pokušali voljeti?