Ostavio si nas, a sada smo stranci: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Mama, zašto tata više ne dolazi? Zašto smo mi drugačije od drugih?” Ninin glas odjekuje kroz stan, a ja stojim naslonjena na vrata kuhinje, stisnutih šaka i grla stegnutog tugom. Zrak u stanu miriše na jučerašnju kafu i neoprano suđe. Gledam svoju kćerku, njene velike smeđe oči pune pitanja na koja nemam odgovore.

Moj muž, Dario, otišao je prije šest godina. Otišao je tiho, bez objašnjenja, ostavivši samo poruku na stolu: “Ivana, ne mogu više. Oprosti.” Tada je Nina imala samo tri mjeseca. Sjećam se kako sam te noći sjedila na podu dnevne sobe, držeći je u naručju dok je plakala, a ja nisam imala snage ni za suze.

Moja mama, Jasna, dolazila je svaki dan iz Hrasnog da mi pomogne. “Ivana, moraš biti jaka radi Nine. Ne smiješ joj pokazati koliko ti je teško,” govorila bi dok bi spremala supu ili presvlačila bebu. Ali kako da budem jaka kad me iznutra izjeda osjećaj krivnje? Je li Dario otišao zbog mene? Jesam li ja kriva što Nina nema oca?

Godine su prolazile sporo. Svako jutro ustajala sam u pet da bih stigla na posao u apoteci na Grbavici. Nina bi ostajala kod mame dok se ne vratim. Navečer bih umorna sjedila za stolom, gledala račune i pokušavala izračunati kako preživjeti mjesec. Ponekad bih plakala u tišini kupaonice, da Nina ne vidi.

Nina je rasla brzo. Bila je pametna i osjećajna djevojčica, ali s vremenom je postala povučena. Počela je izbjegavati razgovore sa mnom, zatvarala bi se u sobu i satima gledala kroz prozor. Jedne večeri, kad sam joj donijela čaj, rekla mi je: “Mama, ti mene ne razumiješ. Ti si uvijek umorna ili nervozna. Mi smo stranci.”

Te riječi su me pogodile kao nož. Sjedila sam na njenom krevetu i gledala je kako okreće glavu od mene. “Nina, oprosti… Znam da nije lako…” pokušala sam, ali ona je samo šutjela.

Ponekad mi se čini da cijeli grad zna moju priču. U prodavnici me komšinica Amira gleda sažaljivo: “Drži se, Ivana. Znam da ti nije lako.” Na roditeljskim sastancima u školi osjećam poglede drugih majki – one koje dolaze s muževima, smiju se i pričaju o zajedničkim vikendima na Bjelašnici ili moru u Neumu. Ja sjedim sama u zadnjem redu i pitam se jesam li mogla drugačije.

Jednog dana Nina se vratila iz škole uplakana. “Svi su me pitali gdje mi je tata! Rekli su da sam čudna jer ga nikad ne vide!” Zagrlila sam je i pokušala objasniti da porodice nisu uvijek iste, ali ona me odgurnula: “Ti ne razumiješ! Ti si uvijek sama!”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o Dariju – gdje je sada? Ima li novu porodicu? Je li ikada pomislio na Ninu? Pokušavala sam ga kontaktirati nekoliko puta, ali nikad nije odgovorio na poruke ni pozive. Njegovi roditelji su nas izbjegavali na ulici.

Moja sestra Sanja često mi govori: “Ivana, moraš krenuti dalje. Ne možeš živjeti u prošlosti.” Ali kako krenuti dalje kad svaki dan nosim teret prošlih odluka? Kad svaki dan gledam Ninu i pitam se jesam li joj mogla pružiti više ljubavi, više pažnje?

Jednog popodneva, dok smo sjedile za stolom i šutjele nad tanjirima hladne supe, Nina je tiho rekla: “Mama, hoćeš li ikad biti sretna?” Nisam znala što da odgovorim. Možda nikad neću biti sretna kao prije, ali moram pokušati zbog nje.

Počela sam češće razgovarati s njom. Vodila sam je u park na Vilsonovo šetalište, zajedno smo gledale filmove i pekle kolače nedjeljom. Polako se počela otvarati. Jednog dana mi je pokazala crtež – nas dvije kako držimo ruke ispod kišobrana dok pada kiša.

“Znaš mama,” rekla je gledajući me ozbiljno, “možda nismo kao drugi, ali barem imamo jedna drugu.” Suze su mi navrle na oči.

Ali još uvijek ima dana kad me pogodi val tuge i krivnje. Kad Nina zatvori vrata svoje sobe i ja ostanem sama sa svojim mislima. Kad se pitam jesam li mogla spasiti našu porodicu ili barem učiniti da Nina manje pati.

Ponekad poželim vikati Dariju: “Zašto si nas ostavio? Kako si mogao otići od vlastitog djeteta?” Ali znam da odgovora nema.

I tako živimo – dan po dan, boreći se sa svakodnevicom Sarajeva, s pogledima ljudi i vlastitim demonima.

Možda nikad neću znati jesam li bila dovoljno dobra majka. Možda će Nina jednog dana razumjeti koliko sam se trudila. Ali svake večeri kad je pokrijem i poljubim u čelo, nadam se da će osjetiti moju ljubav.

Pitam vas – koliko boli može izdržati jedno srce prije nego što prestane vjerovati u bolje sutra? I jesmo li ikada dovoljno dobri za one koje najviše volimo?