Otac mi je naplaćivao stanarinu – sada očekuje da ga njegujem
“Ne možeš više ovako, Ana! Moraš odlučiti – ili ćeš ostati ovdje i brinuti se o meni, ili idi svojim putem!” Otac je sjedio za kuhinjskim stolom, ruke su mu drhtale dok je pokušavao zavezati gumb na košulji. Njegov pogled bio je tvrd, ali u očima sam vidjela nešto što nisam viđala prije – strah.
Sjećam se dana kad sam prvi put osjetila da više nisam dijete. Imala sam osamnaest, maturirala sam u Srednjoj ekonomskoj u Sarajevu, i jedva čekala upis na fakultet. Mama je umrla kad sam imala deset, a otac Ivan je od tada bio sve što sam imala. Ali umjesto podrške, dočekala me hladna rečenica: “Ako želiš ostati ovdje, plaćat ćeš stanarinu. Nema više džabe.”
Prijateljice su mi govorile: “Ana, to nije normalno! Moj otac bi me izbacio iz kuće da mu tražim novac!” Ali kod nas je sve bilo drugačije. Ivan je bio strog, tvrdoglav i uvijek je govorio: “Djeca moraju naučiti vrijednost novca.”
Plaćala sam 200 maraka mjesečno za svoju sobu. Radila sam vikendom u pekari kod Amire, učila noću, štedjela svaku marku. Nije bilo izleta na more s prijateljima, nije bilo novih tenisica – samo računi i obaveze. Kad bih pitala oca zašto mi to radi, samo bi slegnuo ramenima: “Tako treba.”
Godine su prolazile. Završila sam fakultet, našla posao u Zagrebu i otišla. Rijetko sam dolazila kući. Svaki put kad bih prošla kroz vrata našeg stana u Novom Sarajevu, osjećala bih težinu u grudima. Otac bi me dočekao s istim hladnim pogledom i pitanjem: “Jesi li dobro? Imaš li dovoljno novca?” Nikad nije pitao jesam li sretna.
A onda je prošle zime sve stalo. Pozvala me susjeda Jasmina: “Ana, tvoj otac je pao. Ne može ustati iz kreveta.” Vratila sam se kući, prvi put nakon tri godine. Našla sam ga slabog, mršavog, s pogledom punim srama.
“Ana…” glas mu je bio tih kao šapat. “Trebaš mi.”
Prvih dana nisam znala što osjećam – bijes, tugu ili sažaljenje. Prala sam mu ruke, hranila ga žlicom kao dijete. Noću bih sjedila na kauču i gledala stare slike – mama s osmijehom, ja kao djevojčica u naručju. Pitala sam se gdje je nestala ona toplina iz djetinjstva.
Jedne večeri dok sam mu mijenjala posteljinu, tiho je rekao: “Znam da ti nisam bio dobar otac. Znam da si mi zamjerila zbog svega… Ali nisam znao drugačije. Bojao sam se da ćeš otići i zaboraviti me.”
“Ali tata,” glas mi je zadrhtao, “zar nisi shvatio da si me upravo time gurao od sebe? Da sam svaki mjesec osjećala kao podstanar u vlastitoj kući?”
Okrenuo je glavu prema prozoru. Suza mu je skliznula niz obraz.
“Možda sam pogriješio… Ali sad nemam nikog osim tebe.”
Tih dana dolazila mi je sestrična Mirela iz Mostara: “Ana, ne možeš sve sama! Daj ga u dom! Svi to rade kad roditelji ostare.”
Ali ja nisam mogla. Ne zbog njega – nego zbog sebe. Nisam htjela biti ona koja okreće leđa kad je najteže.
Noću bih ležala budna i pitala se: Jesam li ja dužna žrtvovati svoj život za njega? Je li on ikad mislio na mene kad mi je naplaćivao svaki trenutak pod vlastitim krovom?
Jednog jutra dok sam mu pripremala čaj, tiho me upitao: “Hoćeš li mi ikad oprostiti?”
Nisam znala što reći. Oprost nije nešto što se izgovori – to je proces koji traje godinama.
Dani su prolazili u rutini – lijekovi, hrana, pranje rublja. Povremeno bih uhvatila njegov pogled pun zahvalnosti i tuge.
Jedne večeri dok smo gledali vijesti o poskupljenjima i mladima koji odlaze iz zemlje, rekao je: “Možda smo svi mi ovdje naučeni da ljubav pokazujemo kroz strogoću i štednju… Možda nismo znali bolje.”
Nisam odgovorila. Samo sam mu stavila ruku na rame.
Sada sjedim uz njegov krevet i pišem ove riječi dok on tiho diše pored mene. Ponekad mislim da su naši roditelji žrtve svojih vremena isto koliko i mi naših.
Ali pitam vas – gdje završava dužnost djeteta i počinje pravo na vlastiti život? Može li se oprostiti ono što nas je godinama boljelo? Ili smo svi mi samo ljudi koji pokušavaju preživjeti s onim što su dobili?