Penzija koja mi je uzela sve: Priča o majci koja je ostala sama za stolom

“Lejla, možeš li mi pomoći oko stola?” povikala sam iz kuhinje, dok su mirisi svježe pečenih sarma i domaćeg kruha ispunjavali stan. Čula sam samo šapat iz dnevne sobe, a onda tišinu. U tom trenutku, dok sam stajala s drvenom kuhačom u ruci, shvatila sam da više nisam dio njihove svakodnevice.

Moj sin Darijo i njegova supruga Lejla preselili su kod mene prije dvije godine, kad su izgubili posao u Sarajevu. “Mama, bit će nam lakše dok ne stanemo na noge,” rekao je Darijo tada, a ja sam bila presretna što ću opet imati obitelj pod istim krovom. Nakon što sam otišla u penziju iz škole u Mostaru, moj život je postao tih, previše tih. Nadala sam se da će njihova prisutnost unijeti toplinu i smijeh u moj dom.

Ali s vremenom, njihova bliskost postala je zid koji me isključivao. Svako jutro bih ustajala prije svih, kuhala kavu i pripremala doručak. Često bih čula kako Lejla šapuće Dariju: “Opet je napravila pitu, kao da nemamo svojih briga.” Srce bi mi se stegnulo, ali bih se pravila da nisam čula.

Jednog popodneva, dok sam rezala povrće za ručak, Lejla je ušla u kuhinju. “Znaš, možda bi mogla malo više vremena provoditi vani, s prijateljicama? Mi bismo voljeli imati stan samo za sebe ponekad.” Pogledala me ravno u oči, bez trunke nelagode. Osjetila sam kako mi se ruke tresu. “Ali… ovo je moj dom,” prošaptala sam. “Znam,” rekla je tiho, “ali znaš kako je kad si mlad par…”

Te večeri Darijo nije rekao ni riječ. Samo je sjedio za stolom, gledao u tanjur i žvakao bezvoljno. Pokušala sam započeti razgovor: “Sjećaš li se kad smo išli na izlet na Plitvice? Kako si tada volio one sendviče koje sam pravila…” Nije odgovorio. Lejla je uzela tanjur i otišla u sobu.

Počela sam primjećivati da sve više vremena provode vani ili zatvoreni u svojoj sobi. Nedjeljom bih pripremila ručak za troje, ali često bih jela sama. Jednog dana, dok sam sjedila za stolom s tanjurom punim hrane koju nitko nije htio, suze su mi same krenule niz lice.

Pokušavala sam pronaći smisao u svakodnevici. Otišla bih do tržnice na Bulevaru, razgovarala s prodavačicom Senadom o vremenu i cijenama povrća. U parku bih sjela na klupu pored starog susjeda Ivana, koji bi uvijek pričao o svojim unucima iz Zagreba. “Svi su otišli vani, nema više nikoga da ti kaže ‘dobar dan’,” govorio bi Ivan. Klimnula bih glavom i osjećala kako mi srce postaje sve teže.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje u hodniku, čula sam kako Lejla govori Dariju: “Tvoja mama nas guši. Ne mogu više ovako.” Darijo je šutio. Nisam mogla izdržati; pokucala sam na vrata njihove sobe. “Ako vam smetam… možda je bolje da odete? Ili da ja odem?” Glas mi je drhtao.

Lejla je odmah skočila: “Mi nemamo gdje! Ti si penzionerka, imaš stan! Mi nemamo ništa!” Darijo je samo gledao u pod.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za svog sina – o godinama rada, o noćima kad sam mu grijala čaj dok je bio bolestan, o danima kad sam štedjela na sebi da bi on imao za školu i knjige. Sada sam bila višak u vlastitom domu.

Sljedećih dana pokušavala sam biti nevidljiva. Odlazila bih rano iz stana i vraćala se kasno popodne. Jednog dana srela sam staru prijateljicu Mirjanu iz škole. “Što ti je, Jasmina? Izgledaš kao da nosiš cijeli svijet na leđima.” Nisam joj znala odgovoriti.

Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer bih zapisivala svoje misli: “Danas me Darijo pogledao kao stranca. Lejla me ignorira. Osjećam se kao duh u vlastitom domu.” Pisanje mi je pomoglo da izbacim tugu iz sebe.

Jednog jutra pronašla sam poruku na stolu: “Mama, dobili smo posao u Njemačkoj. Odlazimo za tjedan dana.” Nije bilo zagrljaja, nije bilo suza – samo hladna poruka i tišina.

Tog dana sjedila sam sama za stolom, gledajući tri tanjura i slušajući tišinu koja je odzvanjala kroz stan. Shvatila sam da više nemam nikoga kome bih skuhala ručak.

Možda je najteže kad te tvoji najbliži zaborave dok si još živ. Možda je još teže kad shvatiš da si cijeli život davao ljubav, a na kraju ostaneš sam.

Pitam vas – koliko nas ima koji smo ostali sami za stolom svojih snova? Je li moguće ponovno pronaći smisao kad te obitelj zaboravi?