Pet godina kasnije: Moj život nakon njegove izdaje

“Zar stvarno misliš da sam glupa, Damire?” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stežući mobitel u ruci kao da mi život ovisi o njemu. Damir je sjedio na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod, šutio je kao da će tišina izbrisati ono što sam upravo pročitala. Poruka od žene čije ime nikada nisam smjela saznati. “Nije on vrijedan tvojih suza, Alma,” čula sam glas svoje sestre Mirele iz kuhinje, ali nisam mogla prestati plakati. Taj trenutak, prije pet godina, zauvijek je promijenio moj život.

Danas, pet godina kasnije, još uvijek osjećam posljedice te izdaje. Damir i ja smo ostali zajedno, barem fizički. Naši razgovori su postali površni, svaka riječ odmjerena, kao da hodamo po staklu. Naša djeca, Lejla i Filip, osjećaju napetost iako se trudimo sakriti istinu od njih. “Mama, zašto ti i tata više ne idete zajedno na izlete?” pitala me Lejla prošlog vikenda dok smo sjedile na klupi u parku. Nisam imala odgovor koji bi zadovoljio njenu znatiželju, a da je ne povrijedi.

Svaku noć ležim budna, gledam u plafon i pitam se gdje sam pogriješila. Je li to bila moja krivica? Jesam li bila previše posvećena poslu u banci? Jesam li zanemarila Damira dok sam pokušavala djeci osigurati bolje djetinjstvo nego što sam ga ja imala u Sarajevu devedesetih? Sjećam se kako mi je majka govorila: “Žena mora trpjeti radi djece.” Ali ja više ne znam koliko još mogu izdržati.

Damir se trudi, barem tako kaže. Donosi cvijeće bez povoda, pokušava kuhati nedjeljom, ali svaki njegov pokušaj izgleda kao loša kopija onoga što smo nekad imali. Povjerenje je kao razbijeno ogledalo – možeš ga zalijepiti, ali pukotine ostaju zauvijek. Prijateljice mi govore: “Oprosti mu ili idi dalje.” Ali kako oprostiti kad te svaka sitnica podsjeća na izdaju? Kad osjetim njegov parfem na košulji, pitam se je li to miris njezine kože ili samo moja paranoja.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjeli smo za kuhinjski stol. “Alma, molim te, reci mi što da radim da ti opet vjeruješ,” rekao je tiho. Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena vidjela čovjeka kojeg sam voljela – umornog, slomljenog, ali iskrenog. “Ne znam, Damire. Možda nikad više neću moći vjerovati. Možda smo oboje previše povrijeđeni.”

Moj otac, stari Mostarac, uvijek je govorio: “Brak je most koji treba stalno popravljati.” Ali što kad su temelji truli? Moja sestra Mirela me nagovara da odem na terapiju. “Nisi ti kriva što te prevario! Moraš naučiti voljeti sebe!” Ali kako voljeti sebe kad svaki dan osjećam da nisam bila dovoljna?

Na poslu sam postala hladna i distancirana. Kolegica Ivana primijetila je promjenu: “Alma, jesi li dobro? Izgledaš kao da nosiš cijeli svijet na leđima.” Samo sam se nasmiješila i promijenila temu. U Bosni i Hrvatskoj žene su naučene šutjeti o svojim problemima – sve dok ne puknu.

Jednog dana sam srela staru prijateljicu iz srednje škole, Amru. Sjeli smo na kafu u malom kafiću kod Vječne vatre. “Znaš li ti koliko si jaka?” rekla mi je dok smo pile kafu. “Preživjela si rat, izbjeglištvo, novi početak u Zagrebu… Ne dozvoli da te jedan muškarac slomi.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer zapisujem svoje misli: bijes, tugu, sumnje, ali i male pobjede – osmijeh Lejle kad joj ispletem pletenicu za školu ili Filipov zagrljaj prije spavanja. Shvatila sam da moram pronaći sebe prije nego što odlučim što dalje s Damirovim i mojim brakom.

Jedne subote odlučila sam otići sama na planinarenje na Trebević. Hodala sam satima kroz šumu, disala svježi zrak i osjećala se slobodnom prvi put nakon dugo vremena. Na vrhu sam sjela na kamen i zaplakala – ali ovaj put od olakšanja. Možda još uvijek ne znam hoću li ostati s Damirom ili otići, ali znam da vrijedim više nego što sam mislila.

Kad sam se vratila kući, Damir me čekao s večerom koju je pokušao spremiti po receptu moje pokojne majke. Pogledali smo se i bez riječi znali da nas čeka još mnogo razgovora i odluka.

Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno voljeti nekoga tko te izdao? Ili je jedini put prema sreći onaj koji vodi prema sebi? Što biste vi učinili na mom mjestu?