Pet puta dnevno nove čarape: Moj život s Edinom
“Opet? Edine, stvarno?” viknula sam iz kuhinje dok sam gledala kako moj muž po peti put tog dana mijenja čarape. Bilo je tek pola tri popodne. On je stajao u hodniku, pažljivo slažući prljave čarape u posebnu vrećicu, kao da su dragocjeni artefakti, a ne komad pamučne tkanine.
“Mirela, molim te, nemoj sad. Znaš da ne mogu drugačije,” odgovorio je tiho, izbjegavajući moj pogled. Njegov glas bio je umoran, kao da se ispričava zbog vlastitog postojanja.
Na početku našeg braka, prije sedam godina, Edinova pedantnost mi je bila simpatična. Sjećam se kako sam prijateljicama pričala: “Moj muž svaki dan pere ruke dvadeset puta! Ma zlato!”. Smijale smo se tome uz kafu u Sarajevu, misleći da je to samo faza ili možda posljedica njegovog posla u laboratoriju.
Ali godine su prolazile, a Edinova potreba za čistoćom postajala je sve izraženija. Prvo su bile čarape – svaka dva sata nove. Onda su došle rukavice za kuću, posebne papuče za svaku sobu, dezinfekcija kvaka i mobitela svakih pola sata. Na kraju je došlo do toga da više nisam smjela sjesti na njegovu stranu kauča ako nisam svježe istuširana.
Moja mama, Jasna, pokušavala je biti podrška: “Mirela, svi imamo svoje mušice. Proći će ga to kad dođu djeca.” Ali djeca nisu dolazila. Seksualni život nam je nestao među bocama dezinficijensa i beskrajnim pranjem ruku. Svaki pokušaj bliskosti završio bi njegovim povlačenjem i pogledom punim krivnje.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, skupila sam hrabrost: “Edine, mislim da nam treba pomoć. Ovo nije normalno. Ne mogu više ovako.”
Pogledao me kao dijete koje je uhvaćeno u laži. “Znaš li ti kako se ja osjećam? Da ne radim ovo, imao bih osjećaj da će mi se nešto strašno dogoditi. Kao da ću izgubiti kontrolu nad svime.”
Nisam znala što reći. Voljela sam ga, ali osjećala sam se kao zatvorenica u vlastitom domu. Počela sam izbjegavati prijatelje jer me bilo sram priznati što se događa. Moja najbolja prijateljica Ivana iz Zagreba pitala me jednom: “Mirela, gdje si nestala?” Nisam imala snage reći joj istinu.
S vremenom su se naši razgovori sveli na popise za kupovinu i rasporede pranja veša. Svaka moja primjedba završila bi svađom.
“Zašto ti smeta što mijenjam čarape? To je moj problem!”
“Nije samo tvoj! Živimo zajedno! Ne mogu više gledati kako patiš i kako nas ovo uništava!”
Jednog dana sam ga zatekla kako sjedi na podu kupaonice, drhteći i plačući. “Ne mogu više, Mirela… Ne mogu prestati…” Tada sam prvi put shvatila da nije riječ o tvrdoglavosti ili hiru, nego o bolesti.
Pokušali smo sa psihologom u Tuzli. Prva tri susreta bila su puna nade – Edin je govorio o svojim strahovima, ja o svojoj usamljenosti. Ali čim bismo došli kući, sve bi se vratilo na staro.
Moja porodica počela je pritiskati: “Mirela, mlada si još! Zar ćeš cijeli život ovako?” Tata je bio najglasniji: “Nije on loš čovjek, ali ti nisi dužna biti žrtva ničije bolesti!”
Ali ja sam ostajala. Svaki dan sam se nadala da će biti bolje. Da će Edin pronaći snagu da se bori protiv svojih demona. Da ćemo jednog dana imati normalan život – djecu koja trče po stanu, miris svježe pečenih kiflica umjesto alkohola za dezinfekciju.
Jedne noći, nakon još jedne tihe večere i još jedne vrećice prljavih čarapa, sjela sam na balkon i zaplakala kao dijete. Nisam znala što više mogu dati ovoj ljubavi.
Sljedeće jutro Edin me zagrlio prvi put nakon mjeseci i šapnuo: “Zaslužuješ bolje od ovoga. Oprosti mi.” Taj zagrljaj bio je istovremeno kraj i početak – kraj naše borbe i početak mog puta prema sebi.
Danas živim sama u malom stanu u Mostaru. Još uvijek volim Edina na neki tihi način, ali sada znam da ljubav nije dovoljna kad bolest preuzme sve.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla učiniti više? Je li ljubav dovoljna kad svakodnevica postane borba protiv nevidljivih neprijatelja? Što biste vi učinili na mom mjestu?