Podijeljeni frižider: Bitka za prostor i dostojanstvo pod istim krovom
“Znači, ti misliš da je tvoj jogurt važniji od mog ručka?” glas moje svekrve, gospođe Marije, odjekuje kuhinjom kao grom. Stojim ispred frižidera, držeći u ruci staklenku domaće marmelade koju sam jučer kuhala s Lejlom, svojom trogodišnjom kćeri. Ruke mi drhte, ali ne od težine staklenke, već od težine njenih riječi.
“Ne mislim da je važniji, Marija. Samo… možda bi bilo lakše da svatko ima svoju policu. Tako ne bi dolazilo do zabune ili…” pokušavam objasniti, ali ona me prekida:
“Zabune? Znaš li ti koliko sam ja godina kuhala i spremala u ovom frižideru? Tko si ti da meni dijeliš police?”
Osjećam kako mi lice gori. Znam da me muž, Ivan, promatra iz dnevne sobe, ali ne ustaje. On uvijek ostane po strani kad stvari postanu neugodne. Lejla se igra na podu s kockicama, nesvjesna oluje koja se sprema iznad njezine glave.
Već tri godine živimo ovako – svi pod istim krovom, jer nemamo izbora. Ivanova plaća vozača autobusa jedva pokriva režije i hranu. Ja sam profesorica hrvatskog jezika na pola radnog vremena u osnovnoj školi. Kad platimo vrtić i lijekove za Lejlinu astmu, ne ostane nam ni za kino, a kamoli za najam stana.
Na početku sam bila zahvalna Mariji što nas je primila. Ali s vremenom su sitnice postale granate: tko je ostavio mrvice na stolu, čija je šalica ostala u sudoperu, tko je zaboravio kupiti mlijeko. Najgore su bile stvari oko hrane. Marija voli kuhati tradicionalno – sarme, grah, pečena jaja na svinjskoj masti. Ja pokušavam uvesti nešto zdravije: povrtne juhe, zobene pahuljice, voće za Lejlu. Svaki put kad otvorim frižider, osjećam se kao uljez u vlastitoj kući.
Prije nekoliko dana, nakon što sam po tko zna koji put pronašla svoje jogurte gurnute iza tepsije s burekom, skupila sam hrabrost i predložila podjelu polica. Mislila sam da će to biti praktično rješenje. Nisam ni slutila da će to biti kap koja će preliti čašu.
“Ti bi meni određivala gdje ću što staviti? U mojoj kući?” Marija je vikala toliko glasno da su susjedi sigurno čuli. Ivan je šutio. Ja sam gutala suze.
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao okrenut leđima. “Zašto joj nisi rekao nešto?” šapnula sam.
“Ne mogu između vas dvije. Znaš kakva je mama. Ako joj prigovorim, danima neće pričati sa mnom. A ti si odrasla, snaći ćeš se,” odgovorio je tiho.
Sutradan sam otišla na posao s glavoboljom. Djeca u školi su me pitala zašto sam tužna. “Nisam spavala dobro,” slagala sam.
Navečer me dočekala nova scena: Marija je izvadila sve moje stvari iz frižidera i stavila ih na stol. “Evo ti tvoje police!” rekla je podrugljivo.
Lejla je počela plakati jer nije našla svoj puding. Ja sam skupila stvari i vratila ih natrag, pokušavajući ostati mirna.
Tjedni su prolazili u napetosti. Ivan je sve više radio prekovremeno da bi izbjegao kuću. Ja sam se osjećala kao gost u vlastitom životu. Ponekad bih otišla kod susjede Amire na kavu samo da pobjegnem iz tog zagušljivog prostora.
Jednog dana, dok sam slagala veš u kupaonici, Marija je ušla bez kucanja.
“Znaš, nije lako gledati kako ti sin pati zbog tebe,” rekla je hladno.
“Zbog mene? Ja samo želim malo mira i poštovanja!” odgovorila sam kroz suze.
“Mira? Onda se prilagodi! Svi smo mi morali trpjeti nešto u životu,” rekla je i izašla.
Te večeri sam sjela s Ivanom za kuhinjski stol.
“Ivane, ovako više ne ide. Ili ćemo pronaći način da živimo kao ljudi ili ću ja s Lejlom otići kod mojih roditelja u Mostar dok ne skupimo dovoljno za stanarinu.”
Ivan je šutio dugo, gledao u ruke.
“Ne želim da odeš… Ali ne znam što da radim s mamom. Ona se neće promijeniti.”
“A ja? Zar ja moram cijeli život biti nevidljiva?”
Sutradan sam razgovarala s ravnateljicom škole o mogućnosti punog radnog vremena. Rekla mi je da nema mjesta, ali će imati na umu ako netko ode u mirovinu.
Počela sam davati privatne sate djeci iz susjedstva – hrvatski, engleski, čak i matematiku kad je trebalo. Svaka marka koju sam zaradila bila je korak bliže slobodi.
Marija je postajala sve ogorčenija. Jednom mi je rekla: “Ti misliš da si bolja od mene jer si profesorica? Ja sam cijeli život radila na tržnici!”
“Ne mislim to, Marija. Samo želim da svi imamo svoj prostor i mir,” odgovorila sam umorno.
Jednog dana Lejla se razboljela – visoka temperatura, kašalj koji nije prestajao. Proveli smo noć na hitnoj pomoći. Kad smo se vratile kući iscrpljene, Marija me dočekala riječima:
“Da si joj dala moju juhu od kostiju, ne bi bila bolesna!”
Tada sam prvi put povisila glas:
“Dosta! Ovo nije natjecanje tko je bolja majka ili domaćica! Ovo je moj život i život mog djeteta!”
Ivan nas je gledao kao da nas prvi put vidi.
Nakon toga stvari su se malo smirile – ili smo svi jednostavno oguglali na napetost. Ja sam nastavila štedjeti svaki dinar od privatnih sati. Nakon godinu dana skupili smo dovoljno za polog za mali stan na Grbavici.
Kad smo se selili, Marija nije došla pomoći. Samo je stajala na balkonu i gledala nas kako pakiramo stvari.
U novom stanu prvi put nakon dugo vremena osjetila sam miris slobode – i jogurta na svojoj polici.
Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična što sam tražila svoje mjesto pod suncem? Ili jednostavno nisam znala bolje? Što biste vi učinili na mom mjestu?