San o vlastitom stanu: Kredit koji nas je razdvojio – Moja priča
“Ne mogu više, Ivana! Ne mogu živjeti u ovom podstanarskom stanu, svaki mjesec gledati kako nam gazda diže najamninu!” viknula sam, glas mi je drhtao, a suze su mi već navirale na oči. Gledala sam svog muža, Damira, kako sjedi za stolom, pogleda prikovanog za pod, šutljiv kao i uvijek kad god bih spomenula naš san – vlastiti stan.
“Znaš da nemamo izbora. Kredit nas može uništiti. Pogledaj samo koliko ljudi oko nas jedva preživljava zbog tih rata,” odgovorio je tiho, ali u njegovom glasu osjećala se neka čudna napetost koju do tada nisam primjećivala.
Godinama smo štedjeli, odricali se putovanja, izlazaka, novih stvari. Svaki put kad bih prošla pored oglasne ploče s natpisima “Stan na prodaju”, srce bi mi brže zakucalo. U mojoj glavi već sam uređivala našu kuhinju, birala zavjese za dnevni boravak. Ali Damir… On je uvijek bio kočnica. Njegov strah od kredita bio je poput zida između nas.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio mu je mobitel. Damir je izašao na balkon razgovarati. Nije znao da ga čujem kroz otvoreni prozor.
“Ne mogu sad više čekati, Adnane! Znaš da sam već u debelom minusu. Ako banka sazna za drugi kredit…”
Osjetila sam hladan znoj niz leđa. Drugi kredit? Kakav drugi kredit? U tom trenutku sve moje sumnje i strahovi su se spojili u jednu bolnu istinu. Damir mi je lagao. Onaj isti čovjek koji me uvjeravao da je kredit za stan prevelik rizik, potajno se zadužio.
Te noći nisam spavala. Gledala sam ga kako mirno diše pored mene, a u meni je rasla panika. Sljedeće jutro, dok je pio kavu, skupila sam hrabrost.
“Damire, moramo razgovarati. Što se događa s našim novcem? S kim si sinoć razgovarao?”
Pogledao me kao da sam ga ošamarila. “Ivana, nije sada vrijeme za to…”
“Sada ili nikada!” prekinula sam ga.
Dugo je šutio prije nego što je progovorio. “Uzeo sam kredit prije dvije godine. Trebalo mi je za posao… Nisam ti htio reći dok ne vratim sve. Bojao sam se da ćeš otići ako saznaš koliko sam zabrljao.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Sve te godine povjerenja, zajedničkih planova… Sve je bilo laž.
Nisam znala što da radim. Otišla sam kod svoje sestre Mirele u Travno. Plakala sam joj na ramenu satima.
“Ivana, nije ti lagao jer te ne voli. Muškarci su ponekad glupi kad je novac u pitanju. Ali moraš odlučiti – možeš li mu oprostiti ili ne?” rekla mi je tiho.
Vratila sam se kući kasno navečer. Damir je sjedio u mraku, glave u rukama.
“Znam da sam sve uništio,” šapnuo je.
“Zašto nisi vjerovao meni? Zajedno bismo sve riješili! Zajedno smo mogli sanjati, zajedno i padati!”
Nakon tog razgovora ništa više nije bilo isto. Počeli smo se udaljavati. Svaka rata kredita bila je podsjetnik na izdaju. Naši zajednički ručkovi pretvorili su se u tišinu, naši zagrljaji u hladne dodire.
Jednog dana došao je poziv iz banke – prijetili su ovrhom jer Damir nije mogao više plaćati rate. Morali smo prodati auto i preseliti se kod mojih roditelja u Dubravu. Osjećala sam se kao dijete koje se vratilo na početak.
Moja mama, Jasna, pokušavala me utješiti: “Sine, život ti uvijek donese ono što najmanje očekuješ. Možda je ovo prilika da vidite što vam je stvarno važno.”
Ali ja nisam mogla oprostiti Damiru što mi je oduzeo san o našem domu. Što me natjerao da sumnjam u sve što smo gradili.
Nakon nekoliko mjeseci odlučila sam otići. Spakirala sam nekoliko stvari i preselila se kod prijateljice Lejle u Sarajevo. Tamo sam pronašla posao u maloj agenciji za nekretnine i polako počela graditi novi život.
Damir mi je slao poruke, molio me da mu oprostim, ali nisam mogla zaboraviti osjećaj izdaje.
Danas, kad prođem pored novih zgrada u Sarajevu ili Zagrebu i vidim svjetla iza prozora, pitam se – jesu li svi ti ljudi sretni? Ili i oni nose svoje tajne i strahove iza zatvorenih vrata?
Možda san o vlastitom stanu nije vrijedan cijene ako ga moraš platiti povjerenjem i ljubavlju.
Ponekad se pitam: Je li bolje živjeti u tuđem stanu s iskrenošću ili u svom s lažima? Što biste vi izabrali?