Sedam Besanih Noći: Kako je Nedostatak Sna Promijenio Mog Muža i Našu Porodicu

“Dario, molim te, vrati se kući!” – moj glas je bio promukao od plača, ali telefon je ostao nijem. Nije odgovorio ni na poruku, ni na poziv. Već sedam noći nisam spavala kako treba, a Lana, naša četverogodišnja djevojčica, stalno pita: “Mama, gdje je tata?”. Ne znam što da joj kažem. Ne znam ni sebi objasniti.

Sve je počelo prije deset dana. Dario je došao s posla kasnije nego inače, lice mu je bilo sivo, oči podbuhle. “Opet nisi spavao?” pitala sam ga tiho dok je sjedio za stolom i gledao u prazno. Samo je slegnuo ramenima. “Ne mogu više, Ivana. Glava mi puca, srce mi lupa kao da će iskočiti.”

Pokušala sam ga zagrliti, ali odgurnuo me. “Pusti me na miru!” viknuo je, a Lana se preplašila i počela plakati. Nikad prije nije povisio glas na mene ili na nju. Te noći nije došao u krevet. Sjedio je u dnevnoj sobi, zureći u ugašeni televizor.

Sljedećih dana sve je išlo nizbrdo. Dario je postajao sve nervozniji, nije mogao zaspati ni uz tablete koje mu je doktorica prepisala. Počeo je izbjegavati razgovore, nije više ni Lanu vodio u vrtić. Ja sam radila od kuće, pokušavala balansirati između posla, djeteta i muža koji se raspada pred mojim očima.

Moja mama, Jasna, dolazila bi svaki drugi dan donijeti juhu ili skuhati ručak. “Ivana, on ti je slomljen čovjek. Nije to više onaj Dario kojeg si upoznala na moru prije deset godina,” šaptala mi je dok smo pile kavu u kuhinji. “Možda mu treba vremena… ili možda treba pomoć koju mu ti ne možeš dati.”

Ali kako pomoći nekome tko ne želi pomoć? Jedne noći, nakon još jedne besane večeri ispunjene njegovim tihim jecajima i mojim suzama pod jastukom, Dario je samo ustao, obukao jaknu i rekao: “Idem kod mame. Ne mogu više ovako.” Nije poljubio Lanu za laku noć. Nije pogledao mene.

Od tada – tišina. Ni poruke, ni poziva. Samo prazna stolica za stolom i Lana koja svako jutro pita kad će tata doći kući.

Prijateljica Mirela me pokušava utješiti: “Ma pusti ga, vratit će se kad shvati što ima kod kuće.” Ali ja znam da nije tako jednostavno. Dario nije tip koji bježi od problema – barem nije bio.

Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lanu koja nije prestajala plakati zbog tate, zazvonio je mobitel. Bio je to njegov brat, Goran.

“Ivana, Dario nije dobro. Mama ga jedva prepoznaje. Ne jede, ne priča puno… Samo sjedi i gleda kroz prozor. Kaže da ne može više izdržati pritisak – posao, kredit za stan, Lana koja stalno nešto traži… Kaže da se boji da će poludjeti ako se vrati kući.”

Osjetila sam kako mi srce tone u želudac. “Gorane, reci mu da ga volimo. Da nam nedostaje. Da Lana svaku noć zaspi s njegovom majicom jer miriše na njega…”

Nakon tog razgovora nisam mogla prestati razmišljati o svemu što smo prošli zajedno – o prvoj zajedničkoj zimi u Sarajevu kad smo grijali stan na električnu grijalicu jer nismo imali za plin; o ljetima na Jadranu kad smo sanjali o vlastitoj kući; o danu kad se Lana rodila i kako ju je prvi put držao u naručju.

Ali sada… Sada sam sama s djetetom koje ne razumije zašto tata ne dolazi kući i s majkom koja šuti dok gleda kroz prozor na kišu.

Jedne noći Lana se probudila vrišteći iz sna: “Tata! Tata!” Pokušala sam je umiriti, ali suze su mi same tekle niz lice. “Mama, hoće li tata doći kad budem dobra?”

Nisam znala što da odgovorim.

Sljedeće jutro odlučila sam otići do njegove majke u Dubravu. Otvorila mi je vrata s umornim osmijehom.

“Dario spava… napokon,” šapnula je njegova mama Vesna. “Ali ne jede ništa već dva dana. Samo leži i gleda u zid. Ivana, bojim se za njega…”

Ušla sam tiho u sobu. Dario je ležao okrenut prema zidu, ramena su mu drhtala.

“Dario… molim te… vrati se kući,” prošaptala sam.

Nije odgovorio.

Sjedila sam pored njega satima, držeći ga za ruku kao nekad kad smo bili zaljubljeni klinci na klupi ispred škole.

Kad sam napokon ustala da krenem kući, okrenuo se prema meni – oči su mu bile crvene od plača.

“Ivana… bojim se da više nisam onaj čovjek kojeg si voljela. Bojim se da ću vas povrijediti ako ostanem…”

“Dario, svi smo mi slomljeni na svoj način,” odgovorila sam tiho. “Ali zajedno možemo pokušati opet biti cijeli. Samo nemoj bježati od nas.”

Nisam znala hoće li me poslušati ili će opet pobjeći u tišinu svoje nesanice i tuge.

Te večeri dok sam vozila kući kroz kišu, pitala sam se: Koliko puta možemo oprostiti onima koje volimo? I gdje završava granica između ljubavi i žrtvovanja sebe?

Što biste vi učinili na mom mjestu?