Sofa „Sanjarica” – priča o ljubavi, samoći i odrastanju

„Zar ti je stvarno važnije gledati utakmicu nego razgovarati sa mnom?“ – moj glas je drhtao dok sam stajala ispred Darija, a on je, zavaljen na našu staru sofu „Sanjarica“, samo slegnuo ramenima i nastavio buljiti u ekran. U tom trenutku, sve ono što smo godinama gradili, činilo se kao da se topi pred mojim očima.

Sjećam se dana kad smo prvi put sjeli na tu sofu. Bio je to kišni april u Sarajevu, a mi smo tek počeli živjeti zajedno. Dario je tada radio u maloj firmi za dostavu, a ja sam još studirala na Filozofskom fakultetu. Nismo imali mnogo, ali imali smo jedno drugo i tu sofu koju smo kupili na oglasniku za 150 maraka. Zvali smo je „Sanjarica“ jer smo na njoj sanjali o budućnosti – o putovanjima, djeci, kući negdje na moru.

Godinama kasnije, ta ista sofa postala je svjedok naših tišina. Dario bi dolazio s posla umoran, ja bih pokušavala završiti freelance projekte i spremiti večeru. Ponekad bismo se smijali glupostima na televiziji, ali češće bismo sjedili svako na svom kraju, zagledani u telefone. Moja mama, Jasna, često bi dolazila nenajavljeno i prigovarala: „Zar još niste kupili novu sofu? Kako mislite osnovati porodicu u ovom stanu?“

Jedne večeri, dok je vani padao snijeg, Dario je tiho rekao: „Možda bismo trebali razmisliti o preseljenju u Zagreb. Tamo imam rođaka koji nudi posao.“ Pogledala sam ga iznenađeno. „A šta je sa mnom? Moja porodica, moji prijatelji… moj život ovdje?“

Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao pod tuš. Te noći sam dugo sjedila na „Sanjarici“, osjećajući kako se zid između nas širi.

Moja sestra Lejla mi je jednom rekla: „Znaš, ljubav nije uvijek ono što zamišljamo kad smo mladi. Nekad je to samo upornost da ostaneš kad bi najradije otišao.“

Ali ja sam sanjala više. Sanjala sam da ćemo jednog dana opet ležati zagrljeni na toj sofi, smijati se kao nekad. Umjesto toga, sve češće sam plakala u tišini dok je Dario spavao.

Porodične večere su postale mučne. Moj otac, Mirko, stalno bi pitao Darija kad će konačno pronaći „pravi posao“. Dario bi šutio, a ja bih pokušavala promijeniti temu. Jednom sam viknula: „Zašto uvijek njega napadate? Zar ne vidite da nam nije lako?“

Nakon toga, mama me povukla u kuhinju i šapnula: „Ne možeš cijeli život čekati da se stvari poprave same od sebe.“

Počela sam sumnjati u sve – u Darija, u sebe, u naše snove. Jedne noći sam ga pitala: „Dario, voliš li me još?“

Dugo me gledao prije nego što je tiho rekao: „Ne znam više šta osjećam.“

Tada sam znala da nešto umire među nama.

Proljeće je donijelo još više distance. Dario je prihvatio posao u Zagrebu i odlazio svake sedmice na nekoliko dana. Ja sam ostajala sama sa „Sanjaricom“, gledajući stare slike i pitajući se gdje smo pogriješili.

Jednog dana sam pronašla poruku na njegovom telefonu od neke Ane: „Fališ mi.“ Srce mi je stalo. Nisam ga pitala ništa – nisam imala snage za još jednu svađu.

Sve češće sam razmišljala o tome da odem. Prijateljica Ivana me nagovarala: „Dođi kod mene u Split na par dana, promijeni sredinu.“ Ali nisam mogla ostaviti stan, sofu, uspomene…

Na kraju ljeta Dario je došao kući s koferom. Sjeli smo na „Sanjaricu“, po prvi put licem u lice nakon dugo vremena.

„Ne mogu više ovako“, rekao je tiho.

„Ni ja“, odgovorila sam.

Dugo smo šutjeli. Onda sam ustala i otišla do prozora. Kiša je opet padala.

Dario je pokupio stvari i otišao bez pozdrava. Ostala sam sama na sofi koja je nekad bila simbol naših snova.

Danas sjedim na toj istoj „Sanjarici“, gledam kroz prozor i pitam se – može li ljubav preživjeti kad svakodnevica postane teža od snova? Jesmo li mogli spasiti ono što smo imali ili su naše želje jednostavno bile prevelike za ovaj mali stan?

Možda ste vi imali sličnu priču? Da li ste ikada morali birati između ljubavi i svojih snova?