Spakirala sam mu kofere i izbacila ga: Moj san o razvodu pretvorio me u porodičnog negativca

“Ljiljana, jesi li ti normalna? Šta ćeš sad sama, na stare dane?” vikao je moj brat Zoran dok je lupao šakom o kuhinjski stol. Njegova žena, Mirjana, samo je šutjela i gledala u pod, a ja sam stajala nasred dnevne sobe, držeći u ruci ključ od stana i gledajući u kofere koje sam spakirala za svog muža, Dragana. Srce mi je tuklo kao ludo, ruke su mi se tresle, ali nisam popuštala. Prvi put u životu nisam popustila.

Dragan je sjedio na rubu kreveta, gledao me s nevjericom, kao da ne vjeruje da sam zaista to učinila. “Ljiljana, molim te, ne budi luda. Gdje ću ja sad? Šta će reći ljudi?”

“Neka pričaju šta hoće. Ja više ne mogu. Četrdeset godina sam šutjela, trpjela, pravila se da je sve u redu. Sad je dosta, Dragane. Odlazi.”

Nikad nisam mislila da ću biti ta žena. Ona koja razara porodicu, koja ruši ono što su svi smatrali svetinjom. Ali, kad sam prošle zime, dok sam sjedila sama u kuhinji i gledala kroz prozor kako snijeg prekriva dvorište, shvatila sam da sam cijeli život provela čekajući da se nešto promijeni. Da Dragan prestane vikati na mene zbog sitnica, da prestane piti, da me pogleda kao ženu, a ne kao komad namještaja. Godinama sam se tješila da je to sudbina naših žena, da je tako svima. Ali, kad sam napunila šezdeset i dvije, nešto je puklo u meni.

“Mama, molim te, nemoj ovo raditi tati. On je star, neće se snaći,” plakala je moja kćerka Sanja, dok je moj sin Ivan samo šutio i gledao kroz prozor. Znam da me osudio, iako nije rekao ni riječ. U njihovim očima sam bila izdajica, sebična, nezahvalna. Ali, zar sam ja manje vrijedna od njih? Zar nemam pravo na mir?

Sjećam se dana kad sam upoznala Dragana. Imala sam devetnaest, on dvadeset i četiri. Bio je zgodan, šarmantan, obećavao mi je cijeli svijet. Prva godina braka bila je bajka, a onda su počele sitne svađe, pa galama, pa šamari. Prvi put kad me udario, rekla sam sebi da je to posljednji put. Ali nije bio. Svaki put sam nalazila opravdanje – umoran je, nervozan, teško mu je na poslu. Kad su došla djeca, mislila sam da će se promijeniti. Nije.

Moja majka, stara Bosanka iz Travnika, uvijek je govorila: “Žena mora trpiti, Ljiljo. Tako je to kod nas. Muškarac je glava kuće.” I ja sam trpjela. Godinama. Sve dok nisam shvatila da više ne mogu disati od tog trpljenja.

Prošle godine, na Ivanov rođendan, Dragan je opet pio. Napio se toliko da je pred svima počeo vikati na mene jer sam zaboravila kupiti njegovu omiljenu tortu. Svi su šutjeli, niko nije rekao ni riječ. Tada sam prvi put osjetila gađenje prema svima njima, ali najviše prema sebi. Kako sam mogla dozvoliti da me tako gaze?

Nakon tog dana, počela sam štedjeti novac. Svaki dinar koji sam mogla sakriti, stavila sam u staru kutiju od keksa. Počela sam izlaziti u šetnje, upoznavati žene iz komšiluka koje su prošle isto što i ja. Jedna od njih, Jasmina, rekla mi je: “Ljiljo, život ti je jedan. Niko ti ga neće vratiti. Ako ne možeš biti sretna s njim, budi sretna sama.”

I tako sam došla do dana kad sam spakirala Draganove stvari. Kad je došao kući i vidio kofere, prvo je mislio da idem ja. Kad sam mu rekla da ide on, lice mu je problijedilo. “Ne možeš me izbaciti iz moje kuće!” vikao je. “Ova kuća je i moja!” viknula sam prvi put u životu. Djeca su bila u šoku, brat me zvao svaki dan i prijetio da će me svi ostaviti. Komšije su me gledale ispod oka, šaptale iza leđa. “Vidi je, ostavila čovjeka na stare dane. Sramota.”

Ali ja sam prvi put u životu disala punim plućima. Prvi put sam mogla sjesti u tišini i popiti kafu bez straha da će neko uletjeti i početi vikati. Prvi put sam mogla gledati film koji ja želim, otići u šetnju kad ja hoću. Osjećala sam se kao da sam se ponovo rodila.

Naravno, nije bilo lako. Sanja mi mjesecima nije dolazila, Ivan je dolazio samo kad je morao. Svi su me izbjegavali, kao da sam zarazna. Jedino Jasmina je ostala uz mene. “Neka ih, Ljiljo. Kad im zatrebaš, opet će doći. Sad si ti sebi najvažnija.”

Najteže mi je bilo kad sam ostala sama za Novu godinu. Sjedila sam u praznom stanu, gledala vatromet kroz prozor i plakala. Pitala sam se jesam li pogriješila. Jesam li sebična? Jesam li uništila svoju porodicu? Ali onda bih se sjetila svih onih noći kad sam plakala u jastuk, svih onih dana kad sam željela nestati. I znala sam da nisam imala izbora.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek sam sama. Djeca su mi se polako vratila, ali nikad više nije bilo isto. Dragan živi kod sestre u Sarajevu, šalje mi poruke samo kad mu treba nešto potpisati. Komšije su se navikle na moju samoću, više me ne ogovaraju toliko. Ja sam naučila biti sama. Naučila sam voljeti sebe.

Ponekad se pitam: Da li sam trebala ostati i trpjeti do kraja života? Da li je sloboda vrijedna cijene koju sam platila? Možda vi znate odgovor bolje od mene.