Svekrvina Ponuda: Granice Povjerenja i Cijena Obitelji
“Ako stvarno želite taj veći stan, onda nema druge – stan moraš prepisati na mene. To je jedini način da svi budemo sigurni,” rekla je Ankica, moja svekrva, dok su joj prsti nervozno bubnjali po stolu. Kiša je lupkala po prozoru, a u zraku se osjećala težina koju ni najjača bura ne bi mogla otpuhati. Dario je sjedio do mene, pogled prikovan za šalicu kave, nijem, kao da ga se sve to ne tiče.
“Ali to je stan mojih roditelja… Sve što imam od njih,” prošaptala sam, boreći se sa suzama. Osjetila sam kako mi glas drhti, ali nisam htjela pokazati slabost. Ankica je samo slegnula ramenima, kao da govorim o nekoj staroj fotelji, a ne o jedinoj uspomeni na mamu i tatu.
“Nema mjesta za emocije u ovakvim stvarima, Ivana. Gledaj na to kao na ulaganje u budućnost. Svi ćemo imati koristi. Ja ću biti jamac, vi ćete imati veći stan, a djeca bolje uvjete. Zar nije to najvažnije?”
Dario je napokon podigao pogled. “Možda mama ima pravo…” rekao je tiho, ali nisam mogla vjerovati da to čujem od njega. On, koji je uvijek govorio da mu je obitelj najvažnija, sada je stajao na strani svoje majke.
“Zar stvarno misliš da je u redu da sve što su moji roditelji gradili cijeli život, sad samo tako nestane? Da to dam tvojoj mami?”
“Nije to tako… Samo, znaš kakvi su danas papiri, banke, krediti… Mama ima iskustva, zna kako to ide. Neće te prevariti.”
U meni se nešto slomilo. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam s mamom sjedila na balkonu tog stana, kad smo tata i ja popravljali vrata, kad sam prvi put dovela Darija kući. Sve te uspomene sada su bile na stolu, kao roba na pijaci.
“A što ako se predomisliš, Ankice? Što ako mi jednog dana kažeš da više nemam pravo na taj stan?”
Ankica je odmahnula rukom. “Ivana, nemoj biti dijete. Pa ja sam ti kao druga majka. Zar stvarno misliš da bih ti to napravila?”
Nisam joj vjerovala. Nikad nisam. Od prvog dana kad sam ušla u ovu obitelj osjećala sam se kao uljez. Svekrva je uvijek imala zadnju riječ, a Dario je bio njezin poslušni sin. Moja sestra, Marina, upozoravala me: “Pazi se, Ivana. Ljudi se mijenjaju kad je imovina u pitanju.”
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao kraj mene, okrenut prema zidu. “Zašto ne možeš stati na moju stranu?” pitala sam ga šaptom.
“Ivana, umoran sam od svega. Samo želim mir. Ako mama kaže da je to najbolje, onda valjda jest.”
“A što je s nama? Što je s našom djecom? Zar ne vidiš da me tjeraš da biram između tebe i svega što mi je ostalo od roditelja?”
Nije odgovorio. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam imala snage više raspravljati.
Sljedećih dana Ankica je postajala sve nestrpljivija. Zvala je, slala poruke, čak je i moju sestru pokušala nagovoriti da me uvjeri. “Ivana, to je samo papir. Ne budi tvrdoglava,” govorila je Marina, ali u njezinim očima vidjela sam sumnju.
Na poslu sam bila odsutna, kolegica Sanja me zabrinuto gledala. “Jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala tjednima.”
“Obiteljske stvari… Ni sama ne znam što da radim.”
“Slušaj, Ivana, ja sam prošla nešto slično. Kad je moj brat prepisao kuću na ženu svog sina, za godinu dana su ga izbacili. Razmisli dobro.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi. Što ako se svekrva predomisli? Što ako Dario ode? Što ako ostanem bez svega?
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam za stol s papirom i olovkom. Napisala sam sve za i protiv. S jedne strane, bolji stan, sigurnost za djecu, mir u kući. S druge strane, gubitak svega što me veže za roditelje, rizik da ostanem bez ičega, osjećaj izdaje.
Sljedećeg dana pozvala sam Ankicu i Darija na razgovor. “Ne mogu to napraviti. Ne mogu prepisati stan na tebe, Ankice. To je sve što imam od svojih roditelja. Ako to znači da nećemo imati veći stan, neka bude tako. Ali neću izdati samu sebe.”
Ankica je bijesno ustala. “Ne znaš što propuštaš! Djeca će ti jednog dana zamjeriti!”
Dario je šutio. Pogledao me, ali nisam vidjela ni ljutnju ni tugu. Samo prazninu.
Te večeri, dok sam gledala djecu kako spavaju, pitala sam se jesam li donijela pravu odluku. Jesam li sebična ili samo čuvam ono malo dostojanstva što mi je ostalo?
Možda će mi djeca jednog dana zamjeriti. Možda će Dario otići. Ali barem znam da nisam izdala samu sebe.
Ponekad se pitam: koliko vrijedi obitelj, a koliko vlastiti mir? Gdje vi povlačite granicu između žrtve i samopoštovanja?