Teret ljubavi: Kad pomoć postaje teret
“Opet kasniš, Ivane!” viknula sam iz kuhinje, dok sam nervozno gledala na sat. Već je bilo pola devet navečer, a večera se hladila na stolu. Moj muž, Davor, sjedio je za stolom, šutke listajući novine, ali sam vidjela kako mu ruke drhte od bijesa.
Ivan je ušao u stan s osmijehom na licu, kao da se ništa nije dogodilo. “Ma, stara, bio sam s ekipom na kavi. Ne brini, gladan sam kao vuk!” Sjeo je za stol i počeo jesti, ne obazirući se na našu zabrinutost.
“Imaš li kakvih novosti s posla?” upitala sam ga tiho, pokušavajući prikriti tjeskobu u glasu.
“Ma, ništa još. Zvao sam onog Mirka iz agencije, ali kaže da nema ništa novo. Bit će nešto, ne brini.”
Davor je spustio novine i pogledao ga ravno u oči: “Ivane, imaš 32 godine. Ne možeš više živjeti ovako. Mi više ne možemo ovo izdržati.”
Ivan je samo slegnuo ramenima i nastavio jesti. U tom trenutku osjetila sam kako mi srce puca na pola. S jedne strane, željela sam ga zaštititi od svega lošeg što ga može snaći u ovom surovom gradu. S druge strane, znala sam da ga možda upravo time gušim.
Nakon večere, Davor i ja smo ostali sami u kuhinji. “Ne možemo više ovako, Ana,” rekao je tiho. “Naša mirovina nije dovoljna za troje odraslih ljudi. A ti ga stalno opravdavaš!”
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči. “Ali on je naš sin… Ne mogu ga samo izbaciti na ulicu! Što ako mu se nešto dogodi?”
Davor je ustao i otišao u dnevnu sobu bez riječi. Ostala sam sama s vlastitim mislima i osjećajem krivnje koji me proganjao svake noći.
Sutradan sam srela susjedu Mariju na stubištu. “Ana, opet ti sin dolazi kasno? Čujem ga svaku noć kad se vraća… Znaš, moj Stjepan je već odavno otišao od kuće. Radi u Njemačkoj, šalje nam novac svaki mjesec. Moraš ga pustiti da odraste.”
Nisam znala što da joj odgovorim. Osjećala sam se posramljeno i izdano, kao da svi znaju za našu sramotu.
Te večeri Ivan je opet došao kasno. Ovaj put nije bilo večere na stolu. Sjela sam kraj njega i pokušala razgovarati.
“Ivane, znaš da te volimo više od svega na svijetu. Ali ne možemo više ovako. Moraš pronaći posao ili barem pokušati živjeti samostalno.”
Pogledao me s nevjericom: “Pa gdje ću? Tko će me primiti? Sve je skupo, stanovi su užasno skupi… A vi imate mjesta ovdje!”
“Ali mi više nemamo snage ni novca za ovo…” prošaptala sam.
Ivan je ustao i zalupio vratima svoje sobe. Cijelu noć nisam spavala, slušajući tišinu koja je odzvanjala hodnicima našeg stana.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Davor je sve češće izbivao iz kuće, a ja sam pokušavala pronaći način da pomognem Ivanu bez da ga još više povrijedim.
Jednog jutra pronašla sam oglas za posao konobara u obližnjem kafiću. Ispisala sam ga i ostavila Ivanu na stolu.
Kad se probudio, pogledao je papir i nasmijao se podrugljivo: “Stvarno misliš da ću raditi za 700 eura mjesečno? Pa to nije život!”
“Ali to je početak… Svi smo mi nekad morali krenuti od nule,” rekla sam tiho.
Ivan je samo odmahnuo rukom i vratio se u sobu.
Dani su prolazili, a ja sam osjećala kako gubim kontrolu nad vlastitim životom. Počela sam izbjegavati prijateljice jer nisam znala što bih im rekla kad bi me pitale za Ivana.
Jedne večeri Davor je došao kući ranije nego inače. Sjeli smo za stol i dugo šutjeli.
“Ana, moramo donijeti odluku. Ili će Ivan početi živjeti kao odrasla osoba ili će nas oboje uništiti ova situacija,” rekao je odlučno.
Znala sam da je u pravu, ali nisam imala snage reći to Ivanu.
Te noći skupila sam hrabrost i otišla do njegove sobe.
“Ivane,” rekla sam drhtavim glasom, “volimo te i uvijek ćemo biti tu za tebe. Ali moraš preuzeti odgovornost za svoj život. Mi više ne možemo nositi ovaj teret sami.”
Ivan me pogledao s mješavinom bijesa i tuge: “Znači izbacujete me? Nakon svega što ste mi dali? Sad kad mi je najteže?”
“Ne izbacujemo te… Samo želimo da odrasteš,” prošaptala sam.
Te noći nisam oka sklopila. Ujutro je Ivan otišao bez riječi. Nije se javio danima.
Prolazili su tjedni u tišini i iščekivanju. Svaki dan sam gledala kroz prozor nadajući se da će se vratiti ili barem javiti porukom.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bio je to Ivan.
“Mama… našao sam posao u Osijeku. Nije puno, ali snalazim se. Hvala vam na svemu… Shvatio sam da moram probati sam.”
Suze su mi potekle niz lice dok sam slušala njegov glas.
Davor me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
Sada sjedim sama u kuhinji i razmišljam: Jesmo li trebali ranije postaviti granice? Jesmo li mu pomagali ili ga sputavali? Može li roditeljska ljubav biti prevelika?