Zašto ljubavnica, zbog koje je muž ostavio porodicu, nije sretna: Istina o životu izvan bajke
“Znaš li ti uopće što radiš?” viknula je Marija na mene preko stola u zadimljenoj kuhinji. Bila je moja najbolja prijateljica još od osnovne škole, ali sada su joj oči bile pune prezira i nevjerice. “Ivana, on ima djecu! Ženu! Što ti misliš, da ćeš biti sretna na tuđoj nesreći?”
Sjedila sam ukočeno, gledajući u šalicu kave koja se tresla u mojim rukama. U meni se lomio osjećaj krivnje i želje, ali nisam mogla prestati misliti na Nikolu. On je bio sve ono što sam godinama tražila – pažljiv, duhovit, nježan. Prvi put kad smo se sreli u knjižari u Sarajevu, dok sam birala roman za vikend, pogledao me kao da sam jedina osoba na svijetu. Kasnije mi je priznao da ga je privukla moja nesigurnost, moj osmijeh koji je skrivao tugu.
“Znam da ima ženu,” šapnula sam Mariji, “ali s njom više ne živi. Rekao mi je da je sve mrtvo među njima.”
Marija je samo odmahivala glavom. “To ti svi kažu. Svi oni. Ali kad odeš kući sama, kad ti se javi samo kad može, kad shvatiš da si uvijek druga – što ćeš onda?”
Nisam imala odgovor. Samo sam šutjela i gledala kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po starim krovovima Zagreba.
Nikola je bio iz Osijeka, ali je zbog posla često dolazio u Zagreb. Bio je arhitekt, uspješan i cijenjen, uvijek s osmijehom i toplom riječju za svakoga. U početku sam bila oprezna – nisam željela biti ničija tajna. Ali on me uvjeravao da je njegov brak gotov, da živi sa ženom samo zbog djece, da ga nitko ne razumije kao ja.
Naše tajne večere u malim restoranima, šetnje uz Savu kasno navečer, poruke koje su stizale u sitne sate – sve to me činilo živom. Prijateljice su me upozoravale, ali ja sam bila zaljubljena kao nikad prije.
“Ivana, obećavam ti – čim riješim stvari kod kuće, bit ćemo zajedno. Samo još malo strpljenja,” govorio bi Nikola dok bi mi ljubio dlanove.
Mjeseci su prolazili. Svaki put kad bi otišao kući, osjećala sam se kao da mi netko kida komad srca. Počela sam izbjegavati obitelj – mama me stalno pitala zašto nemam dečka, zašto ne razmišljam o braku. Nisam imala snage priznati istinu.
Jedne večeri, dok smo ležali zagrljeni u mom stanu na Trešnjevci, Nikola mi je rekao: “Danas sam rekao Ani da odlazim. Djeca su plakala… ali više ne mogu živjeti u laži. Sutra ću doći s koferima.”
Osjetila sam olakšanje pomiješano sa strahom. Što ako nije spreman? Što ako se predomisli?
Sljedećeg dana došao je s dva mala kofera i umornim očima. “Sve je gotovo,” rekao je tiho. “Sada smo napokon slobodni.”
Ali sloboda nije bila onakva kakvu sam zamišljala. Prvih nekoliko dana bilo je čudno – Nikola je bio odsutan mislima, često bi sjedio satima gledajući kroz prozor ili bi iznenada zaplakao dok bi pričao o djeci. Ja sam pokušavala biti jaka, kuhati mu omiljena jela, pričati o budućnosti.
Ali on se mijenjao. Počeo je piti više nego prije. Sve češće bi odlazio kod bivše žene “zbog djece”, a vraćao bi se kasno navečer smrknut i šutljiv.
Jedne noći sam ga pitala: “Nikola, jesi li sretan? Jesmo li napravili pravu stvar?”
Pogledao me kao stranca. “Ne znam više što osjećam. Djeca me mrze, Ana plače svaki dan… A ja… ja sam uništio sve zbog nas. Jesi li ti sretna?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se krivom zbog svega što se dogodilo Ani i djeci, ali i prevarenom jer nisam dobila bajku koju sam očekivala.
Počeli smo se svađati oko sitnica – oko toga tko će oprati suđe, zašto ne izlazimo više van, zašto stalno šuti. Jednom prilikom sam mu rekla: “Možda si trebao ostati s njima ako si toliko nesretan ovdje!”
On je samo ustao i otišao bez riječi.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Prijatelji su me izbjegavali – neki su mi otvoreno rekli da ne žele imati posla s nekim tko razara porodice. Mama mi je rekla: “Ivana, nisi ti ta koja će biti sretna na tuđoj nesreći.” Nisam imala snage ni njoj ni sebi priznati koliko sam usamljena.
Jednog jutra pronašla sam Nikolu kako sjedi na podu dnevne sobe i plače nad fotografijom svoje djece.
“Ivana,” rekao je kroz suze, “ne mogu više ovako. Volim te… ali nisam spreman izgubiti sve zbog tebe. Moram pokušati popraviti stvari zbog djece. Oprosti mi.”
Otišao je tog dana bez pozdrava. Ostala sam sama u stanu punom njegovih mirisa i uspomena koje su sada bile samo bolne.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam težinu svega što se dogodilo. Pitam se jesam li ikada bila stvarno voljena ili samo bijeg od njegove stvarnosti.
Možda ljubav nije dovoljna kad dolazi iz tuđe tuge? Može li itko biti sretan gradeći svoju sreću na tuđoj nesreći? Što vi mislite?