Život s ocem: Između očekivanja i vlastitih snova
“Opet si zakasnio, Adnane! Jesam li ti rekao da trening počinje u šest?” Očev glas parao je tišinu stana, dok sam još uvijek pokušavao skinuti blatnjave tenisice. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Znao sam što slijedi – duga večer prepuna zamjerki, usporedbi s drugom djecom i podsjećanja na to kako me on sam odgaja jer je mama otišla.
Moj otac, Emir, bio je čovjek čvrstih pravila i još tvrđeg pogleda. Nikada nije podnosio slabost, ni kod sebe ni kod mene. “Muškarac mora biti jak, Adnane. Nećeš daleko dogurati ako stalno kasniš i zaboravljaš obaveze!” ponavljao je gotovo svakodnevno. Ponekad bih ga gledao dok sjedi za stolom, pogleda prikovanog za novine, i pitao se osjeća li ikada tugu zbog svega što smo izgubili. Ali on nikada nije govorio o osjećajima. To je bilo rezervirano za žene, govorio bi.
Majka, Lejla, otišla je kad sam imao samo tri godine. Kažu da su se voljeli, ali ja se toga ne sjećam. Sjećam se samo mirisa njene kose kad bi me poljubila za laku noć i tišine koja je ostala nakon njezina odlaska. Otac mi nikada nije rekao pravi razlog. Jednom sam ga pitao: “Tata, zašto je mama otišla?” Pogledao me hladno i rekao: “Neki ljudi nisu stvoreni za porodicu. Mi ćemo biti dobro sami.” Ali ja nisam bio siguran u to.
Odrastanje bez majke u sarajevskom naselju bilo je teško. Djeca su znala biti okrutna. “Gdje ti je mama? Zašto te uvijek otac vodi na roditeljske sastanke?” pitao bi me Amar iz razreda. Skupljao bih ramena i pravio se da me ne dotiče, ali svaka riječ bila je kao kamen u mom džepu.
Otac je imao plan za mene – fudbal, odlične ocjene, upis na Elektrotehnički fakultet. “Ti ćeš biti ono što ja nisam mogao postati,” govorio bi često, gledajući me kao projekt koji treba dovršiti. Svaki moj neuspjeh bio je njegov poraz. Kada sam jednom donio četvorku iz matematike, šutio je cijelu večer. Tek kasnije, kad sam išao spavati, čuo sam ga kako tiho govori: “Ne smijem te izgubiti kao što sam izgubio nju.”
Ali ja nisam bio on. Nisam volio fudbal. Volio sam crtati stripove i sanjariti o tome da jednog dana postanem ilustrator. Jedne večeri skupio sam hrabrost i rekao mu: “Tata, mogu li upisati likovnu školu?” Pogledao me kao da sam mu zabio nož u srce. “Likovna škola? Od toga se ne živi! Hoćeš li završiti kao tvoja majka – bježati kad postane teško?”
Te riječi su me zaboljele više nego bilo koja kazna. Počeo sam se povlačiti u sebe, crtati po skrivenim bilježnicama koje bih sakrivao ispod madraca. Moj najbolji prijatelj Dino bio je jedini kome sam mogao reći istinu.
“Znaš, Dino, ponekad mislim da sam ja kriv što su se rastali,” priznao sam mu jednog dana dok smo sjedili na klupi ispred škole.
“Ma nisi ti kriv, jarane! Niko nije kriv što odrasli ne znaju razgovarati,” odgovorio mi je Dino, tapšući me po ramenu.
Ali sumnja me nije napuštala. Otac je postajao sve stroži kako sam rastao. Svaka moja greška bila je podsjetnik na njegov strah da ću ga napustiti kao što je to učinila mama. Kad sam napunio šesnaest godina, počeo sam raditi u obližnjoj knjižari kako bih skupio novac za kurs crtanja. Otac je bio bijesan kad je saznao.
“Zar ti nije dosta škole i treninga? Šta će ti još posao? Hoćeš li da te ljudi gledaju kao nekog ko ne zna šta hoće od života?” vikao je dok su mu ruke drhtale od bijesa.
“Tata, želim nešto svoje! Ne mogu stalno živjeti tvoj život!” prvi put sam mu viknuo natrag.
Tišina koja je uslijedila bila je gora od svake svađe. Tjednima nismo razgovarali osim o najnužnijem. Počeo sam izbjegavati kuću, ostajati duže u knjižari ili kod Dine.
Jednog dana, dok sam slagao knjige na policu, prišla mi je žena srednjih godina s toplim osmijehom. “Ti si Adnan, zar ne? Ja sam Aida, tvoja majčina prijateljica.” Srce mi je stalo na trenutak.
“Kako… kako znate ko sam ja?” pitao sam zbunjeno.
“Lejla često pita za tebe. Znaš, nije te zaboravila… Samo joj nije bilo lako ostati ovdje nakon svega.”
Te večeri nisam mogao zaspati. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam tračak nade – možda nisam bio kriv za njihov razvod. Možda su odrasli samo ljudi koji griješe.
Nakon nekoliko mjeseci skupio sam hrabrost i nazvao broj koji mi je Aida dala. Majčin glas bio je drhtav kad se javila: “Adnane? Je li to stvarno ti?”
Plakao sam kao dijete dok smo razgovarali satima o svemu što nas je razdvajalo sve ove godine. Rekla mi je da me voli i da nikada nije prestala misliti na mene.
Kada sam to ispričao ocu, prvi put sam vidio suze u njegovim očima. “Nisam znao kako da budem otac i majka u isto vrijeme… Bojao sam se da ću te izgubiti kao što sam izgubio nju,” priznao mi je tiho.
Danas imam dvadeset i jednu godinu i studiram grafički dizajn u Zagrebu. Otac još uvijek teško prihvaća moj izbor, ali polako učimo razgovarati bez optužbi i straha.
Ponekad se pitam: Koliko nas zapravo živi tuđe snove iz straha da ne izgubimo ljubav onih koje najviše volimo? Je li moguće pronaći sebe bez da povrijedimo one koji su nas odgajali?