Svjetlo u tami: Kamilina borba za majku

“Kamila, gdje si ostavila moj lijek?” Majčin glas bio je slab, gotovo neprepoznatljiv. Stajala sam na pragu njene sobe, držeći šolju čaja koji je već odavno izgubio toplinu. U njenim očima više nije bilo onog poznatog sjaja; gledala me kao da sam stranac. “Mama, lijek ti je na stolu, pored prozora. Hoćeš da ti donesem?” pokušala sam zvučati smireno, ali ruke su mi drhtale.

Nekad je bila žena koju su svi u Sarajevu znali po osmijehu i toploj riječi. Sjećam se kako je svake nedjelje pekla pitu za cijelu zgradu, a sada… sada nije izlazila iz sobe danima. Otac, Mirza, pokušavao je sve – vodio ju je doktorima, kupovao joj omiljene knjige, ali ništa nije pomagalo. Brat Tarik je bježao od svega, nalazio izgovore da ostane duže na poslu ili kod djevojke. Sve je palo na mene.

Jedne noći, dok su svi spavali, sjela sam pored njenog kreveta. “Mama, molim te, reci mi šta te boli?” Šutjela je dugo, a onda tiho prošaptala: “Ne znam više tko sam, Kamila. Kao da sam nestala.”

Te riječi su me slomile. Otišla sam u svoju sobu i prvi put u životu plakala do jutra. U školi nisam mogla pratiti nastavu, profesori su me opominjali zbog odsutnosti mislima. Prijateljica Ivana me povukla za rukav: “Kamila, hajde sa mnom do crkve. Možda ti pomogne da se smiriš.” Nisam znala šta da očekujem, ali pristala sam. Sjedile smo u tišini, svaka sa svojim mislima. Ivana je šaputala molitvu, a ja sam prvi put osjetila mir.

Te večeri sam odlučila – neću odustati od mame. Počela sam tražiti pomoć: razgovarala sam s psihologom u školi, tražila savjete na internetu, čitala forume gdje su ljudi dijelili slična iskustva. Jedna žena iz Mostara napisala je: “Vjera mi je pomogla kad ništa drugo nije.” Počela sam moliti svaku noć – ne samo za mamu, nego i za sebe.

Otac je bio skeptičan: “Kamila, molitve neće nahraniti tvoju majku.” Ali ja nisam odustajala. Svaki dan bih sjela pored nje i čitala joj psalme ili sure iz Kur’ana koje mi je nana naučila kad sam bila mala. Nekad bi samo gledala kroz prozor, ali ponekad bi mi stisnula ruku.

Jednog jutra, dok sam joj češljala kosu, tiho je rekla: “Kamila, hoćeš li sa mnom otići do parka?” Srce mi je preskočilo od sreće. Obukla sam joj kaput i polako smo izašle iz stana. Sunce je grijalo lice, a ona je prvi put nakon mjeseci udahnula duboko i nasmiješila se – onako kako samo majka zna.

Počeli smo malim koracima: šetnje po naselju, zajednički doručci, gledanje starih porodičnih albuma. Tarik se vratio kući češće; čak je predložio da zajedno igramo društvene igre kao nekad. Otac je prestao gunđati i počeo dolaziti ranije s posla.

Ali nije sve išlo glatko. Bilo je dana kad bi mama opet nestala u svojoj tami. Tada bih sjedila na podu njene sobe i molila u sebi: “Bože, daj mi snage.” Jedne večeri sam joj pročitala pismo koje sam napisala: “Mama, ti si moje svjetlo. Znam da ti je teško, ali nisi sama. Volim te više od svega.” Plakala je dugo u mom naručju.

Vremenom su se stvari počele mijenjati. Mama je pristala na terapiju kod psihijatra u Domu zdravlja na Grbavici. Počela je uzimati lijekove redovno i razgovarati s drugim ženama koje su prolazile kroz isto. Upoznala je Azru iz Travnika koja joj je postala prijateljica i podrška.

Jednog dana smo zajedno otišle na misu s Ivanom i njenom mamom. Mama se prvi put nakon dugo vremena obukla lijepo i stavila ruž na usne. Nakon mise smo sjedile u kafiću ispod stare lipe i smijale se kao nekad.

Naučila sam da vjera nije samo ritual – to je nada kad nemaš ništa drugo. Molitva mi nije vratila mamu preko noći, ali mi je dala snagu da izdržim svaki novi dan. Naučila sam slušati bez osuđivanja i voljeti bez uvjeta.

Danas mama još uvijek ima teške dane, ali više nije sama u svojoj borbi. Porodica nam se zbližila; naučili smo razgovarati o osjećajima i tražiti pomoć kad nam treba.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti o svojim bolima? Koliko nas se boji priznati da nam treba pomoć? Možda će moja priča nekome dati snagu da potraži svjetlo u svojoj tami.