„Jedno unuče mi je dovoljno!” – Kako su riječi moje svekrve zamalo uništile moju porodicu
„Jedno unuče mi je dovoljno!”
Te riječi odzvanjale su u mojoj glavi dok sam stajala u kuhinji, držeći ruke na stomaku koji je već bio vidno zaobljen. Moja svekrva, Ljubica, sjedila je za stolom, gledala me hladnim očima i miješala kavu kao da je upravo izgovorila nešto najnormalnije na svijetu. Moj muž, Ivan, šutio je, gledao u pod, a ja sam osjećala kako mi se srce cijepa na pola.
„Ljubice, molim te…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula.
„Ana, nemoj se ljutiti, ali znaš da nemamo svi iste mogućnosti. Ja sam već stara, jedno unuče mi je sasvim dovoljno. Ne mogu ja sad trčati za još jednim djetetom.”
Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući. Ivan je i dalje šutio, a meni su suze navirale na oči. Nisam mogla vjerovati da žena koja je uvijek bila ljubazna prema meni sada tako hladno odbacuje moje drugo dijete – naše drugo dijete.
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao pored mene, okrenut leđima. Tišina između nas bila je teža od bilo kakve svađe.
„Zašto ništa nisi rekao?” šapnula sam.
Ivan je uzdahnuo. „Znaš kakva je moja mama. Ona uvijek mora imati zadnju riječ. Ne bih želio da se posvađamo pred njom.”
„Ali ovo nije samo o njoj. Ovo je o našoj djeci! O našoj porodici!”
Ivan nije odgovorio. Osjetila sam kako se zid između nas polako gradi, ciglu po ciglu.
Sljedećih dana Ljubica je dolazila svaki dan, donosila poklone našem prvom sinu, Filipu, a mene i moj trudnički stomak potpuno ignorirala. Filip je bio presretan kad bi baka došla, ali ja sam svaki put osjećala sve veću gorčinu. Počela sam izbjegavati zajedničke ručkove i druženja. Osjećala sam se nepoželjno u vlastitom domu.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, Filip je dotrčao do mene s crtežom.
„Mama, nacrtao sam baku, tatu i mene! A beba?”
Pogledala sam crtež – nas troje i baka Ljubica. Nigdje mene ni bebe.
„A gdje sam ja?” upitala sam nježno.
Filip je slegnuo ramenima. „Baka kaže da si ti umorna i da ćeš biti sretna kad beba dođe.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Ljubica je već počela utjecati na Filipa. Počela sam se pitati – hoće li moje drugo dijete biti voljeno? Hoće li ga baka ikada prihvatiti?
Sve je kulminiralo na Filipov rođendan. Ljubica je donijela ogroman poklon – bicikl o kojem je Filip sanjao mjesecima. Svi su bili sretni osim mene. Kad su svi otišli, Ivan mi je prišao.
„Ana, molim te, nemoj kvariti Filipu rođendan svojim raspoloženjem.”
Pogledala sam ga u nevjerici. „Zar ti ne vidiš što se događa? Tvoja majka ignorira mene i naše drugo dijete! Filip će pomisliti da je on važniji od brata!”
Ivan je slegnuo ramenima. „Možda si preosjetljiva zbog trudnoće.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Osjetila sam kako gubim tlo pod nogama.
Nakon toga sam odlučila – moram razgovarati s Ljubicom. Pozvala sam je na kavu kad nikoga nije bilo kod kuće.
Sjedile smo za stolom, tišina između nas bila je gusta kao magla.
„Ljubice,” počela sam drhtavim glasom, „zašto ne želiš prihvatiti drugo unuče? Što sam ti napravila?”
Ljubica me pogledala ravno u oči. „Ana, ti si dobra žena i majka. Ali ja… Ja nisam imala priliku biti majka više djece. Imala sam samo Ivana i to mi je bilo dovoljno. Bojim se da neću moći voljeti drugo unuče kao Filipa.”
Nisam očekivala takav odgovor. U njenim očima vidjela sam strah i tugu.
„Ali to nije pošteno prema meni ni prema bebi,” rekla sam tiho.
Ljubica je slegnula ramenima. „Možda nije. Ali ne mogu protiv sebe.”
Taj razgovor me slomio i oslobodio u isto vrijeme. Shvatila sam da ne mogu natjerati nekoga da voli ili prihvati ono što ne želi. Ali isto tako nisam mogla dozvoliti da moje dijete raste osjećajući se manje vrijednim.
Kad se rodila naša kćerka Lara, Ljubica ju je prvi put uzela u naručje tek nakon mjesec dana. Filip je bio zbunjen – nije razumio zašto baka više ne dolazi svaki dan.
Ivan i ja smo se sve više udaljavali. On nije htio birati stranu, a ja sam osjećala da gubim porodicu koju sam gradila godinama.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Laru, Filip mi je prišao i tiho upitao: „Mama, voliš li ti više Laru ili mene?”
Srce mi se slomilo na hiljadu komadića.
„Volim vas oboje najviše na svijetu,” odgovorila sam kroz suze.
Te noći odlučila sam – neću dozvoliti da nas tuđa očekivanja unište. Počela sam više vremena provoditi s djecom sama, graditi naš mali svijet bez uvjetovane ljubavi.
Ljubica danas rijetko dolazi. Ivan i dalje pokušava balansirati između mene i svoje majke, ali ja više ne tražim ničiju potvrdu osim one koju vidim u osmijehu svoje djece.
Ponekad se pitam – koliko porodica na Balkanu pati zbog nerealnih očekivanja starijih? Koliko nas živi pod teretom tuđih rana i neizgovorenih riječi? Možemo li ikada biti slobodni od toga ili ćemo uvijek nositi tuđe strahove kao svoje?