Između Ljubavi i Ponos: Ispovijest Jedne Svekrve

“Ne mogu vjerovati da si baš nju izabrao, Ivane!” prošaptala sam kroz stisnute zube, dok su mi ruke drhtale nad bijelim stolnjakom. Zvuci svadbene muzike dopirali su iz sale, a ja sam sjedila sama u kutu, gledajući svog sina kako pleše prvi ples s Martinom. Srce mi je bilo teško kao kamen. Svi su očekivali da budem sretna, da blistam od ponosa, ali ja sam osjećala samo gorčinu i strah.

Ivana sam podizala sama nakon što je njegov otac, Dragan, poginuo na gradilištu. Sve sam mu bila – majka, otac, prijatelj. Sanjala sam da će jednog dana dovesti djevojku iz naše mahale, nekoga koga poznajem od malih nogu, nekoga tko će poštovati naše običaje i vrijednosti. Umjesto toga, doveo je Martinu iz Zagreba – djevojku koja ne zna ni skuhati grah kako treba, koja ne razumije naše šale, koja na Bajram šalje poruke umjesto da dođe na kahvu.

“Mama, molim te, pokušaj je upoznati. Ona je dobra osoba,” govorio mi je Ivan danima prije vjenčanja. “Nije sve u tome odakle je tko. Važno je da se volimo.”

Ali ja nisam mogla. Nisam mogla zaboraviti kako me Martina prvi put pogledala – kao da sam joj smetnja, kao da sam samo još jedna prepreka između nje i mog sina. Sjećam se tog dana kao da je jučer bilo. Sjedili smo za stolom, a ona je pričala o svom poslu u banci, o putovanjima, o tome kako ne planira imati djecu još godinama. Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama. “A što ćeš s Ivanom? Zar ne želiš porodicu?” pitala sam je tada.

“Naravno da želim, ali ne sada. Želim prvo živjeti malo za sebe,” odgovorila je hladno.

Od tog trenutka znala sam da nećemo biti bliske. Moja sestra Jasna me tješila: “Pusti ga, Dijana. Djeca danas drugačije razmišljaju. Ne možeš mu birati ženu.” Ali kako da pustim? Kako da gledam kako mi sin odlazi u tuđi svijet?

Na vjenčanju su svi slavili osim mene. Moja prijateljica Sanja šapnula mi je: “Nemoj biti tužna, Dijana. Bit ćeš baka prije nego što misliš.” Samo sam se kiselo nasmiješila. Znala sam da Martina neće žuriti s djecom. Znala sam da će Ivan sve više vremena provoditi s njenom porodicom u Zagrebu, a mene ostavljati samu u našem stanu u Sarajevu.

Nakon svadbe stvari su postale još gore. Ivan me rijetko zvao. Kad bi došao u Sarajevo, uvijek bi žurio nazad. Martina bi sjedila na mobitelu dok smo ručali, a ja bih se trudila pronaći temu za razgovor. Jednom sam joj ponudila da zajedno pravimo pitu, ali ona je samo odmahnula rukom: “Nisam baš spretna u kuhinji, Dijana. Ivan zna bolje kuhati od mene.” Osjetila sam kako mi ponos udara u prsa – moj sin kuha za ženu koja ne želi ni pokušati naučiti nešto o našoj tradiciji.

Jedne večeri, nakon što su otišli, sjela sam na krevet i zaplakala kao dijete. Zvala sam Jasnu: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao stranac u vlastitoj porodici.” Jasna me pokušala utješiti: “Daj im vremena. Možda će se Martina promijeniti kad dobiju dijete.” Ali ja nisam vjerovala u to.

Prolazili su mjeseci. Ivan i Martina su rijetko dolazili. Kad bi došli, uvijek bi žurili nazad ili imali neke planove s njenim prijateljima iz Zagreba. Počela sam osjećati ljubomoru prema njenoj majci – ona ih viđa svaki tjedan, a ja samo za praznike.

Jednog dana Ivan me nazvao: “Mama, želimo ti nešto reći.” Srce mi je poskočilo – možda ću napokon postati baka! Ali onda je rekao: “Martina i ja selimo u Njemačku. Dobila je posao tamo, a i meni su ponudili nešto dobro.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši. “A ja? Što ću ja?” pitala sam kroz suze.

“Mama, nisi sama. Imaš Jasnu, imaš prijatelje… Mi ćemo dolaziti kad god budemo mogli,” rekao je tiho.

Nisam mu mogla reći koliko me boli ta odluka. Nisam mu mogla reći da se osjećam izdano – kao da sam cijeli život gradila nešto što se sada raspada pred mojim očima.

Dani su prolazili sporo. Svaki put kad bih vidjela mladi par na ulici ili čula dječji smijeh iz susjedstva, srce bi mi preskočilo od tuge i zavisti. Počela sam izbjegavati ljude; nisam htjela odgovarati na pitanja o Ivanu i Martini.

Jednog dana Jasna me natjerala da izađem na kafu: “Dijana, ne možeš tako živjeti. Moraš prihvatiti da djeca imaju svoj život.”

“Ali zašto njihov život ne može biti ovdje? Zašto moraju otići? Zar nisam dovoljno dobra majka?”

Jasna me zagrlila: “Nisi ti kriva. Vrijeme se promijenilo. Moramo pustiti djecu da lete svojim putem.”

Te večeri dugo sam razmišljala o svemu što se dogodilo. Jesam li bila previše stroga? Jesam li svojim ponosom otjerala sina od sebe? Možda sam trebala više pokušati razumjeti Martinu, umjesto što sam tražila mane u svemu što radi.

Sada sjedim sama u stanu i gledam stare fotografije – Ivan kao dječak na biciklu, Dragan s osmijehom do ušiju… Sve što imam su uspomene i nada da će jednog dana moj sin shvatiti koliko mi nedostaje.

Možda nisam bila savršena majka ni svekrva, ali ljubav koju osjećam prema svom djetetu nikada neće nestati.

Pitam vas: Je li moguće pronaći mir između ljubavi i ponosa? Može li porodica preživjeti kad nas razlike počnu razdvajati?