Mislila sam da će brak u šezdesetoj biti bajka, ali stvarnost me slomila

“Nora, zar stvarno misliš da je pametno udati se sad?” Ariana je stajala nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji me presijecao do kosti. U njezinom glasu osjećala sam mješavinu brige i bijesa. “Mama, imaš šezdeset godina! Šta će ti sad to?”

Nisam joj odmah odgovorila. U meni se lomila bujica osjećaja: sram, nada, strah. Gledala sam kroz prozor na kišni zagrebački dan, pitajući se jesam li zaista luda što vjerujem u ljubav nakon svega što sam prošla. Moj prvi muž, Ivan, otišao je prije deset godina. Ostavio me s djetetom i prazninom koju sam godinama pokušavala popuniti poslom, prijateljicama, knjigama. Ali noći su bile duge, a samoća još duža.

Zlatka sam upoznala sasvim slučajno, na tržnici Dolac. Pomagao je starijoj gospođi nositi vrećice. Svidjela mi se njegova pažnja, osmijeh koji nije bio lažan. Počeli smo razgovarati o svemu: o mladosti u Mostaru, o ratu, o izgubljenim prijateljima i o tome kako je teško stariti sam. Nakon nekoliko mjeseci druženja, predložio mi je brak. “Nora, hajde da ne gubimo vrijeme. Život je kratak. Hoću da budemo zajedno dokle god možemo.”

Ariana nije bila oduševljena. “On ima sina iz prvog braka! Šta ako dođe kod nas? Gdje ćeš ti? Gdje ću ja?” Nije shvatala da više ne mogu živjeti samo za nju. “Ariana, ti si odrasla žena. Imaš svoj posao, svoj stan. Vrijeme je da i ja mislim na sebe.”

Vjenčanje je bilo skromno, u općini, uz svjedoke i nekoliko prijatelja. Zlatko je bio sretan kao dijete; ja sam osjećala olakšanje i strah istovremeno. Prve sedmice bile su čarobne: zajedničke kave na balkonu, šetnje Maksimirom, večere uz svijeće. Ali bajka nije dugo trajala.

Zlatkov sin, Damir, pojavio se iznenada. “Stari, nemam gdje. Izgubio sam posao u Njemačkoj. Mogu li kod vas dok ne stanem na noge?” Zlatko nije mogao reći ne. Damir je bio tih, povučen, ali njegova prisutnost promijenila je sve. Više nije bilo mjesta za mene i Zlatka; sve se vrtjelo oko Damira i njegovih problema.

Ariana mi je slala poruke: “Vidiš li sad? Rekla sam ti!” Osjećala sam se izdano i usamljeno u vlastitom domu. Zlatko je pokušavao balansirati između mene i sina, ali često bi izabrao Damira. “On je moj sin, Nora. Ne mogu ga ostaviti na ulici.”

Počeli smo se svađati zbog sitnica: tko će kuhati ručak, gdje će Damir spavati, zašto ja više ne idem s njima u šetnju. Jedne večeri sam pukla: “Zlatko, osjećam se kao gost u vlastitoj kući! Ovo nije ono što sam zamišljala!” On je samo slegnuo ramenima: “Nora, život nije bajka. Svi imamo svoje terete.”

Ariana me pozvala na kavu: “Mama, vrati se kod mene. Ne moraš ovo trpjeti.” Ali nisam mogla priznati poraz tako lako. Godinama sam bila sama; zar sada da odustanem čim naiđu problemi?

Jedne noći čula sam Damira kako plače u kuhinji. Prišla sam tiho i sjela pored njega. “Znaš, ni meni nije lako,” rekla sam tiho. Pogledao me iznenađeno: “Mislio sam da me mrziš.” Nasmiješila sam se kroz suze: “Ne mrzim te. Samo mi je teško dijeliti ono malo sreće što sam pronašla.”

Dani su prolazili sporo. Zlatko i ja smo pokušavali pronaći ravnotežu, ali zidovi su postajali sve viši. Počela sam sve češće odlaziti kod Ariane; ona me grlila kao dijete i šaptala: “Mama, nisi pogriješila što si pokušala biti sretna. Samo… život nekad ima drugačije planove od naših.”

Jednog jutra Zlatko mi je rekao: “Nora, možda bi trebali malo odvojeno živjeti dok Damir ne nađe posao.” Osjetila sam kako mi srce puca na pola. “Znači opet biramo djecu umjesto nas?” On je šutio.

Spakirala sam stvari i otišla kod Ariane. Sjedile smo na balkonu uz kavu i gledale kako sunce izlazi nad Zagrebom.

“Znaš,” rekla sam tiho, “možda bajke nisu za nas obične žene. Možda su naše bajke samo trenuci mira između oluja.” Ariana me zagrlila.

I evo me danas — pitam se jesam li pogriješila što sam vjerovala u drugu šansu? Je li sreća rezervirana samo za mlade ili svi zaslužujemo pokušati još jednom, bez obzira na godine?

Šta vi mislite — treba li odustati kad život pokvari naše snove ili se boriti za svaki trenutak sreće?