Pita, čaj i istina: Kako sam na 42. rođendan shvatila što znači biti sama

“Jesi li sigurna da želiš ići?” pitala me Sanja dok sam nervozno vezala šal ispred ogledala. “Nisi ga ni upoznala kako treba, a već nosiš pitu kao da si mu tetka iz Travnika.” Pogledala sam je preko ramena, pokušavajući sakriti nesigurnost. “Sanja, 42 mi je. Ako ne probam sad, kad ću?”

Nisam joj rekla, ali osjećala sam kako mi vrijeme curi kroz prste. Godinama sam bila sama, gledala kako prijateljice ulaze i izlaze iz brakova, rađaju djecu, sele u Njemačku ili Irsku, a ja ostajem na istom mjestu – u stanu na Grbavici, s mačkom i knjigama. Ovaj put, odlučila sam biti hrabra.

Kupila sam najskuplju pitu u pekari kod Hadžije – onu s domaćim sirom, savršeno zapečenu. “Za posebnu priliku?” upitala je prodavačica. Samo sam klimnula glavom.

Njegovo ime bilo je Dario. Upoznali smo se na predavanju o savremenoj književnosti u Narodnoj biblioteci. Imao je onaj smiješak koji te natjera da zaboraviš gdje si parkirala auto. Razmijenili smo brojeve, nekoliko poruka, i eto – pozvao me kod sebe na čaj.

Stan mu je bio uredan, možda previše za muškarca koji živi sam. Na stolu su bile uredno složene knjige, a na polici fotografija njega s roditeljima na moru, negdje kod Makarske. “Lijep stan,” rekla sam, pokušavajući razbiti tišinu.

“Hvala. Sjedi gdje ti je drago,” odgovorio je, pa nestao u kuhinji.

Iz torbe sam izvadila pitu i stavila je na stol. “Donijela sam nešto za nas,” rekla sam s osmijehom.

Dario je pogledao pitu, podigao obrve i kratko klimnuo glavom. “Super, hvala. Sad ću je spremiti u frižider da ostane svježa.” Nisam stigla ni reći da sam je kupila baš za nas dvoje – već ju je odnio.

Vratio se s dvije šalice i jednom vrećicom čaja. Gledala sam kako ulijeva vruću vodu u obje šalice, a vrećicu prebacuje iz jedne u drugu. “Znaš, uvijek tako radim – navika iz studentskih dana,” rekao je kao da se opravdava.

Osjetila sam kako mi obrazi gore od neugode. Pokušala sam se nasmijati: “Pa dobro, ekonomično…”

Sjedili smo za stolom, pijuckali bljutavi čaj i razgovarali o knjigama. On je pričao o Kovaču i Andriću, ja o Semezdinu Mehmedinoviću i Miljenku Jergoviću. Svaki put kad bih pokušala skrenuti razgovor na nešto lično – porodicu, djetinjstvo, planove – Dario bi elegantno promijenio temu.

“Imaš li braće ili sestara?” pitala sam ga.

“Ne pričam puno o porodici,” odgovorio je kratko.

Tišina se spustila među nas poput teškog pokrivača. Pogledala sam prema frižideru gdje je pita čekala – hladna i nepojedena, baš kao što su bile moje nade.

Nakon sat vremena ustala sam. “Moram ići, kasno je.” Dario me ispratio do vrata bez zagrljaja ili poljupca u obraz. “Vidimo se,” rekao je tiho.

Na povratku kući osjećala sam se kao da me neko ogolio do kostiju. Ušla sam u stan, skinula kaput i sjela na pod pored mačke. Suze su mi navrle same od sebe – ne zbog Darija, nego zbog svih godina koje sam provela čekajući da se nešto dogodi samo od sebe.

Sutradan me nazvala mama iz Mostara. “Jesi li bila kod onog momka? Kako je bilo?”

Lagano sam uzdahnula: “Ma ništa posebno, mama. Popili smo čaj i pričali o knjigama.”

“A pita?”

“Ostala u frižideru. Nismo je ni probali.” Osjetila sam kako joj glas postaje zabrinut: “Dušo moja, možda nisi ti za te moderne veze… Možda ti treba neko iz našeg kraja, neko ko zna šta znači podijeliti pitu i život.”

Nisam imala snage objašnjavati joj da nije stvar u Dariju ili meni – nego u svemu što nosimo sa sobom: strahovima, razočaranjima, navikama koje nas štite od povrede.

Te večeri nazvala me Sanja: “I? Kako je prošlo?”

“Znaš šta,” rekla sam kroz smijeh i suze, “ako ikad više kupim pitu za muškarca, neka mi ruka otpadne!”

Sanja se smijala sa mnom, ali u meni je ostala praznina koju ni najbolja pita ne može popuniti.

Dani su prolazili. Dario se više nije javio. Ja sam nastavila sa svojim životom – posao, kafa s prijateljicama, povremeni izleti na vikendicu kod tetke Zlate u Konjic. Ali nešto se promijenilo u meni te večeri: shvatila sam da više ne želim čekati da mi neko drugi donese sreću na tanjiru.

Počela sam češće izlaziti sama – u kino, na koncerte, čak i na planinarenje s grupom nepoznatih ljudi. Svaki put kad bih osjetila usamljenost, sjetila bih se one hladne pite u Darijevom frižideru i shvatila da je bolje biti sama nego nevidljiva.

Ponekad se pitam: Je li problem u meni što očekujem previše? Ili smo svi mi naučeni štedjeti na emocijama kao Dario na čajnim vrećicama? Možda prava bliskost počinje tek kad prestanemo skrivati svoje slabosti – i kad napokon odlučimo pojesti tu pitu zajedno.