Skok u nepoznato: Ljubav preko interneta, vjenčanje i neočekivani rastanak

“Ne možeš biti ozbiljna, Ivana! Udati se za nekoga koga nikad nisi vidjela uživo? Jesi li ti normalna?” vrištala je moja sestra Marija dok sam sjedila na rubu kreveta, stežući mobitel kao da mi život ovisi o njemu. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale. “Marija, znam što radim. On je drugačiji. S njim mogu pričati o svemu, razumije me bolje nego itko ovdje. Znaš da se ovdje osjećam kao stranac među svojima.”

Sve je počelo sasvim nevino, jedne kišne večeri u Sarajevu. Bila sam usamljena, umorna od svakodnevnih prepirki s roditeljima oko posla, braka, života. Otvorila sam aplikaciju za upoznavanje više iz dosade nego iz nade. Tada mi je stigla poruka od Damira iz Zagreba: “Hej, vidim da voliš stare filmove. Koji ti je najdraži?” Odgovorila sam bez razmišljanja: “Casablanca. Zbog onog osjećaja izgubljene ljubavi.” Nije prošlo ni pet minuta, a već smo se smijali preko poruka kao da se znamo godinama.

Tjedni su prolazili, a naši razgovori postajali su sve dublji. Damir je bio pažljiv, nježan, uvijek spreman slušati moje brige o poslu u banci, o tome kako me roditelji pritišću da se udam za nekog ‘normalnog’, kako mi fali osjećaj pripadnosti. On je bio moj bijeg iz stvarnosti. “Ivana, znaš li da bih volio jednog dana doći u Sarajevo samo da te zagrlim?” napisao mi je jedne noći. Srce mi je poskočilo.

Nakon tri mjeseca dopisivanja i beskrajnih razgovora preko videopoziva, Damir je predložio nešto ludo: “Zašto ne bismo preskočili sve te glupe faze i jednostavno se vjenčali? Znam da si ti ona prava.” Smijala sam se kroz suze. “Jesi li ti normalan? Nikad me nisi ni poljubio!” On je bio uporan: “Ivana, osjećam kao da te poznajem cijeli život. Hajde, reci da!”

Nisam spavala cijelu noć. Razmišljala sam o svom dosadašnjem životu – o praznim vezama, o roditeljskim očekivanjima, o tome kako svi oko mene žive tuđe snove. Ujutro sam mu poslala poruku: “Pristajem.” Moji roditelji su poludjeli kad su čuli. “Ivana, sramotiš nas! Što će selo reći? Udaješ se za nekog s interneta!” Otac je danima šutio, a majka je plakala svaku večer.

Dogovorili smo vjenčanje u Zagrebu. Nikad ga nisam vidjela uživo – sve do tog dana. Stajala sam pred crkvom u bijeloj haljini koju mi je Marija ipak pomogla izabrati. Ruke su mi se znojile dok sam čekala Damira. Kad se pojavio, srce mi je stalo – bio je još ljepši nego na ekranu, ali oči su mu bile umorne, kao da nešto skriva.

“Ivana…” šapnuo je dok me grlio prvi put. Osjetila sam hladnoću u njegovom dodiru. Tijekom ceremonije stalno je gledao u pod. Nakon što smo izrekli sudbonosno ‘da’, povukao me sa strane.

“Moram ti nešto reći,” rekao je tiho. “Nisam ti sve rekao o sebi.” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ljulja.

“Što to znači?” prošaptala sam.

“Imam dijete iz prethodne veze. Nisam znao kako ti reći… Bojao sam se da ćeš otići ako saznaš prije vjenčanja.”

Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Zašto mi to nisi rekao ranije? Kako si mogao?”

Damir je šutio, gledao me molećivo. “Zaljubio sam se u tebe, ali bojao sam se izgubiti te. Nisam znao kako drugačije.”

Ostatak dana prošao je u magli. Nisam znala što osjećam – izdaju, tugu, bijes ili samo prazninu. Roditelji su slavili na silu, Marija me držala za ruku cijelu večer.

Prvih nekoliko tjedana braka bili su pakao. Damirova bivša partnerica stalno ga je zvala zbog djeteta, a ja sam se osjećala kao uljez u vlastitom životu. Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će platiti račune, gdje ćemo živjeti, hoću li ja moći voljeti njegovo dijete kao svoje?

Jedne večeri sjela sam na balkon s čašom vina i pogledala prema svjetlima grada. Damir je sjedio pored mene, šutio dugo pa rekao: “Možda smo požurili. Možda smo oboje samo tražili spas jedno u drugome.”

Nisam imala snage odgovoriti mu. U meni je gorjela želja za ljubavlju kakvu sam zamišljala kroz ekran – ali stvarnost je bila hladna i teška.

Na kraju smo odlučili dati si vremena – on zbog djeteta, ja zbog sebe. Vratila sam se u Sarajevo slomljena srca i ponosa.

Danas često razmišljam – jesam li bila luda što sam povjerovala u bajku preko interneta? Ili sam samo bila hrabra što sam pokušala? Može li ljubav preživjeti laži i strahove koje nosimo iz prošlosti?

Što vi mislite – vrijedi li riskirati sve zbog ljubavi ili treba slušati razum kad srce previše sanja?