Ako me voliš, ostavi posao: Ispovijest jedne žene između karijere i obitelji
“Ako me voliš, ostavi posao!” riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući Damira ravno u oči. Njegov pogled bio je tvrd, gotovo hladan, dok je prstima nervozno lupkao po stolu. Naša kćerka Lana igrala se u dnevnoj sobi, nesvjesna oluje koja se upravo spremala u našoj maloj zagrebačkoj kuhinji.
“Ivana, ne možeš više tako. Stalno si na poslu, stalno te nema. Lana te treba, ja te trebam. Ako ti je važnija ta tvoja firma od nas, onda… onda možda više nema smisla,” rekao je tiho, ali odlučno.
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam znala što da kažem. Moj posao u marketinškoj agenciji bio je više od običnog posla – bio je moj bijeg, moj ponos, moj dokaz da vrijedim i izvan uloge supruge i majke. Damir je to znao, ali nikad nije razumio.
“Damire, znaš koliko mi znači posao. Ne radim to samo zbog novca. To sam ja! Zar stvarno misliš da mogu samo tako sve ostaviti?”
On je slegnuo ramenima. “Znam da ti znači, ali ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao da sam ti na zadnjem mjestu. I Lana isto. Pogledaj je – svaki dan te pita kad ćeš doći kući.”
U tom trenutku Lana je dotrčala do mene i zagrlila me oko struka. “Mama, hoćeš li večeras pričati priču za laku noć?”
Kleknula sam i privukla je sebi. “Naravno, ljubavi.” Ali znala sam da lažem – večeras imam važan sastanak s klijentom iz Njemačke preko Zooma.
Nakon što je Lana otišla u svoju sobu, Damir i ja smo nastavili razgovor. Zapravo, više je to bio monolog s njegove strane.
“Ivana, svi tvoji prijatelji su već odavno smanjili radno vrijeme ili su na porodiljnom. Samo ti juriš za karijerom kao da si sama na svijetu. Što će reći ljudi? Moja mama stalno pita zašto te nema na obiteljskim ručkovima. Tvoja sestra Marija stalno govori kako si se promijenila otkad si postala direktorica. Zar ti nije dosta?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala jesam li ljuta ili povrijeđena. Možda oboje.
“Damire, zar stvarno misliš da sam loša majka? Da ne volim Lanu? Da ne volim tebe? Samo želim nešto svoje… nešto što nije samo kuća i kuhanje i peglanje!”
On je uzdahnuo i otišao iz kuhinje bez riječi.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za ovaj brak – prijatelje, putovanja, svoje hobije. Ali nisam htjela žrtvovati i svoj posao. Nisam htjela biti još jedna žena koja je nestala iza tuđih očekivanja.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Damir je šutio, Lana me gledala tužno svaki put kad bih odlazila na posao. Moja mama me zvala svaki dan i govorila: “Ivana, obitelj ti mora biti na prvom mjestu. Sjeti se kako smo mi to radile!” Sestra Marija mi je slala pasivno-agresivne poruke: “Nadam se da ćeš uspjeti doći na rođendan malog Ivana, ako ti šef dozvoli.” Nitko nije pitao kako se osjećam.
Na poslu sam bila sve uspješnija – dobila sam nagradu za najbolju kampanju godine, šefica me pohvalila pred cijelim timom. Ali kad bih došla kući, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Jednog dana Lana je imala priredbu u vrtiću. Zaboravila sam na to zbog važnog sastanka s klijentom iz Splita. Kad sam došla po nju, bila je uplakana.
“Mama, svi su imali mame i tate na priredbi osim mene… Zašto tebe nikad nema?”
To me slomilo.
Te večeri sjela sam s Damirom za stol.
“Ne znam što da radim,” rekla sam iskreno. “Ne želim izgubiti ni vas ni sebe. Ali ne mogu biti samo ono što drugi očekuju od mene.”
Damir me pogledao prvi put nakon dugo vremena s toplinom u očima.
“Ivana, ne želim da budeš nesretna. Ali ne želim ni da Lana odraste bez majke koja ima vremena za nju. Možda postoji neko rješenje? Možda možeš raditi manje ili od kuće?”
Počeli smo razgovarati bez optužbi, prvi put nakon dugo vremena. Dogovorili smo se da ću pokušati raditi skraćeno radno vrijeme i više vremena provoditi s Lanom. Nije bilo lako – šefica nije bila oduševljena, ali pristala je jer nije htjela izgubiti mene kao zaposlenicu.
Naučila sam delegirati zadatke i prestati biti perfekcionistkinja. Naučila sam reći “ne” klijentima kad bi tražili sastanke navečer ili vikendom. Naučila sam tražiti pomoć – od Damira, od mame, od prijateljica.
Nije sve bilo idealno – ponekad bih poželjela pobjeći iz svega, ponekad bih plakala od umora i grižnje savjesti. Ali Lana je bila sretnija, Damir opušteniji, a ja… ja sam napokon osjetila da imam pravo birati svoj put.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobra majka i uspješna žena u Hrvatskoj danas? Ili nas društvo uvijek tjera da biramo jedno ili drugo? Što vi mislite – gdje je granica između osobne sreće i tuđih očekivanja?