„Ali mama, uvijek si mogla…”: Ljeto koje me slomilo
„Majko, pa zar ti je to tako teško? Samo malo više strpljenja, molim te!”
Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhte dok pokušavam oguliti krumpir za ručak. Vanja, moj unuk, trči oko stola, viče i smije se, a ja osjećam kako mi srce lupa sve brže. Snaha, Lejla, stoji na vratima s rukama prekriženim na prsima. Njezine riječi odzvanjaju mi u glavi kao udarci čekića. „Samo malo više strpljenja.”
Pristala sam ovo ljeto provesti u Zagrebu kod sina Igora i Lejle, kako bih im pomogla s Vanjom dok oni rade. Mislila sam, bit će to nekoliko tjedana – malo promjene za mene, malo odmora za njih. Ali već prvi tjedan pretvorio se u beskrajnu borbu s vlastitim umorom i osjećajem da nikad nisam dovoljno dobra.
„Mama, znaš da nam puno znači što si tu,” Igor mi je rekao jedne večeri dok smo sjedili na balkonu. „Ali Vanja je dijete, moraš imati više razumijevanja.”
Gledala sam ga i nisam prepoznala tog muškarca. Moj sin, kojeg sam sama odgojila nakon što nas je muž napustio kad je Igor imao deset godina. Tada sam radila tri posla da mu platim tenisice i knjige. Nikad nije pitao kako mi je bilo. Nikad nije rekao hvala.
Sada sjedim ovdje, u njegovom stanu, osjećam se kao uljez. Svaki moj pokret pod povećalom je – ako Vanja zaplače, Lejla me pogleda kao da sam mu namjerno naudila. Ako ne skuham ručak na vrijeme, Igor uzdahne i pogleda na sat.
Jednog popodneva Vanja je prosuo sok po novom tepihu. Skočila sam da ga obrišem, ali Lejla je već bila brža.
„Mama, molim vas, nemojte ga grditi,” rekla je oštro.
„Nisam ga ni grdnula,” odgovorila sam tiho.
„Ali uvijek ga gledate tako strogo… Djeca danas trebaju slobodu.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što reći. U mojoj kući nije bilo mjesta za nered ni neposluh – ne zato što nisam voljela Igora, nego zato što nisam imala izbora. Sve sam morala sama.
Noću ležim budna na kauču u dnevnoj sobi. Slušam kako Lejla i Igor šapuću iza zatvorenih vrata. Znam da pričaju o meni. Znam da misle da sam prestroga, da ne razumijem njihovu modernu pedagogiju.
Jednog dana odlučila sam otići do tržnice sama. Trebalo mi je zraka. Na povratku sretnem susjedu Nadu iz mladosti.
„Pa gdje si ti, Jasna? Nema te godinama!”
Ispričam joj ukratko – došla pomoći sinu i snahi s unukom.
Nada me pogleda sažaljivo: „Znaš, ja sam jednom pokušala isto kod kćeri u Sarajevu. Završilo je tako da sam se vratila kući prije vremena. Djeca danas misle da smo mi tu samo da uskačemo kad njima treba.”
Te večeri odlučila sam razgovarati s Igorom.
„Sine, osjećam se kao teret ovdje,” rekla sam tiho dok smo prali suđe.
On je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: „Mama, znaš da nam pomažeš… Ali Lejli je teško kad vidi da Vanja nije sretan.”
„A što je sa mnom?” upitala sam ga prvi put otkad znam za sebe.
Pogledao me iznenađeno, kao da mu ta misao nikad nije pala na pamet.
Sljedećih dana trudila sam se biti nevidljiva. Nisam prigovarala kad Vanja baci igračke po cijelom stanu. Nisam komentirala kad Lejla zaboravi oprati suđe ili kad Igor dođe kasno s posla bez riječi pozdrava. Ali svaki dan osjećala sam kako nestajem – kao da me više nema.
Jednog jutra Vanja se razbolio. Lejla je paničarila, zvala pedijatra svakih pola sata. Ja sam pokušala pomoći – ponudila mu čaj od kamilice i stavila hladan oblog na čelo.
„Mama, molim vas, nemojte mu ništa davati bez da pitamo doktora!” viknula je Lejla.
Tada sam pukla.
„Lejla, ja sam odgojila Igora bez ikoga! Nisam glupa ni nesposobna! Ako vam smetam – recite!”
U stanu je nastala tišina. Vanja je prestao plakati i gledao me krupnim očima.
Te noći spakirala sam svoje stvari. Ujutro sam sjela za stol s Igorom i Lejlom.
„Odlazim kući,” rekla sam mirno. „Volim vas sve, ali ne mogu više biti ovdje gdje se osjećam kao stranac.”
Igor je pokušao nešto reći, ali Lejla ga je prekinula:
„Možda je tako najbolje.”
Na povratku u svoj mali stan u Osijeku osjećala sam tugu i olakšanje istovremeno. Prvi put nakon dugo vremena razmišljala sam o sebi – o tome što želim i koliko vrijedim.
Danas sjedim na balkonu i gledam djecu kako se igraju ispod mog prozora. Pitam se: jesmo li mi majke i bake stvarno dužne žrtvovati sve za svoju djecu? Ili imamo pravo reći – dosta je? Što vi mislite?