Četiri godine tišine: Dan kad sam napokon progovorila
“Znaš li ti uopće koliko sam umorna, Adnane?” glas mi je zadrhtao dok sam stajala nasred naše male kuhinje, ruke mi mokre od suđa, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. On je sjedio za stolom, gledao u ekran mobitela, kao i svaku večer. Nije ni podigao pogled.
“Šta sad opet?” promrmljao je, ne skidajući pogled s ekrana.
Taj njegov ton, ta ravnodušnost – to me najviše boljelo. Četiri godine sam šutjela. Četiri godine sam radila dva posla, nosila vreće iz prodavnice, plaćala račune, slušala njegove izgovore kako ‘nije vrijeme’ da se on uključi u troškove jer još uvijek otplaćuje alimentaciju za sina iz prvog braka. A ja? Ja sam bila tu – uvijek tu, uvijek spremna razumjeti, opravdati, prešutjeti.
Sjećam se kad smo se upoznali. Bilo je to na rođendanu zajedničke prijateljice, Mirele. On je bio šarmantan, pričljiv, s onim osmijehom koji te natjera da zaboraviš sve brige. Bio je stariji osam godina, razveden, s djetetom. Moja mama, Jasna, odmah je bila protiv: “Ajla, dijete, nemoj se vezati za čovjeka koji nosi tuđe terete!” Ali ja nisam slušala. Zaljubila sam se u njegovu toplinu i pažnju koju je pokazivao samo meni.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je kao u bajci. Cvijeće na poslu, poruke svako jutro. Onda su počeli problemi – prvo sitni: kasni s izlascima, zaboravlja dogovore. Onda veći: ostaje bez posla, vraća se kod roditelja u Ilidžu. Kad smo počeli živjeti zajedno u mom stanu u Sarajevu, obećao je da će sve biti drugačije. “Samo dok ne stanem na noge,” govorio je.
Ali nikad nije stao. Svaki mjesec ista priča: “Moram dati za malog”, “Nisam još dobio platu”, “Moji su bolesni”. A ja? Ja sam radila u apoteci od sedam do tri, popodne čistila stanove po Grbavici da bih platila kredit za stan koji sam sama uzela na sebe. Navečer bih kuhala, prala, peglala – a on bi sjedio pred televizorom ili igrao igrice na mobitelu.
Moji roditelji su dolazili rijetko. Mama bi me gledala pogledom punim tuge i neizgovorenih riječi. Tata je šutio, ali sam znala da ga boli što mu kćerka nosi sve sama. Prijateljice su se povukle; nisu mogle gledati kako nestajem.
Najgore su bile nedjelje kad bi Adnanov sin došao kod nas. Dječak od sedam godina, povučen i tih. Adnan bi tada bio najbolji otac na svijetu – vodio ga u park, kupovao mu igračke (na moj račun), a meni bi predbacivao što nisam dovoljno nježna prema djetetu koje nije moje.
Jedne večeri, nakon što sam platila još jedan njegov dug za struju kod njegovih roditelja, sjela sam na balkon i zaplakala kao dijete. “Zašto ovo radim sebi?” pitala sam se. Ali nisam imala snage otići. Bojala sam se samoće više nego svega.
Danas je bio dan kad više nisam mogla šutjeti. Nakon što mi je banka odbila kreditnu karticu jer sam prešla limit plaćajući njegove obaveze, nešto se u meni slomilo.
“Adnane!” viknula sam iz kuhinje. “Dosta mi je! Četiri godine nosim sve sama! Ti ni marke nisi dao za ovaj stan! Ni za hranu! Ni za račune! Samo uzimaš i uzimaš!”
On me pogledao kao da sam mu strana osoba. “Pa znaš da imam sina! Znaš da moji nemaju ništa! Šta hoćeš od mene? Da idem krasti?”
“Hoću da budeš muž! Partner! Da barem ponekad pitaš kako sam! Da barem jednom platiš ručak ili kupiš kruh bez da te molim! Hoću da znaš koliko vrijedim!”
Tišina. Duga tišina koja je odzvanjala cijelim stanom. Nisam znala šta očekujem – izvinjenje? Zagrljaj? Umjesto toga, ustao je i otišao u sobu zalupivši vratima.
Ostala sam sama u kuhinji s rukama uronjenim u hladnu vodu i osjećajem olakšanja pomiješanim sa strahom. Prvi put nakon četiri godine rekla sam što me boli. Prvi put nisam šutjela.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – mladost, prijatelje, miran san. Sjetila sam se riječi svoje mame: “Ajla, ne možeš voljeti nekoga više nego što voliš sebe.”
Ujutro me dočekalo njegovo tiho: “Oprosti.” Ali nisam više bila ona ista Ajla od jučer.
Pitanje za vas: Koliko dugo treba šutjeti prije nego što progovorimo? I gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja sebe?