Danas sam izbacila sina i snahu iz stana: Kad ljubav postane teret

“Dosta! Dosta više!” viknula sam, glasom koji nisam prepoznala kao svoj. Ruke su mi drhtale dok sam gledala u sina, Davora, i njegovu suprugu, Mirelu, kako sjede na mom kauču, okruženi svojim stvarima koje su se već mjesecima širile po cijelom stanu. Davor je podigao obrve, a Mirela je samo prevrnula očima, kao da sam ja ta koja pravi problem ni iz čega.

“Mama, što ti je sad? Opet ti smeta što Mirela kuha u tvojoj kuhinji?” pitao je Davor, tonom koji je bio mješavina umora i prezira.

“Nije stvar u kuhinji! Nije stvar ni u tvojoj glupoj PlayStation konzoli koja mi stoji na stolu već tri mjeseca! Stvar je u tome što više ne mogu disati u vlastitom domu!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. Ne ovaj put. Godinama sam bila ta koja popušta, koja šuti kad joj nešto smeta, koja guta knedle dok joj snaha preuređuje stan kao da je njezin. Kad su prije godinu dana došli i rekli da im treba “samo par mjeseci” dok ne pronađu svoj stan, nisam ni trepnula. “Naravno, djeco, ovo je vaš dom”, rekla sam tada. I vjerovala sam u to. Ali mjeseci su se pretvorili u godinu, a ja sam postala gost u vlastitoj kući.

Sjećam se kad je sve počelo. Davor je došao s velikim osmijehom i rekao: “Mama, znaš da Mirela i ja štedimo za stan. Samo dok ne nađemo nešto povoljno…” Nisam imala srca reći ne. Uvijek sam bila ona koja pomaže. Kad je Davor bio mali, sama sam ga odgajala nakon što nas je muž napustio zbog druge žene iz Zenice. Radila sam dva posla – danju u školi kao učiteljica, navečer čistila urede po Sarajevu. Sve za njega.

Ali sada… sada mi se činilo da mu ništa nije dovoljno. Mirela je od prvog dana gledala na mene s visine. “Vi ste starija generacija, gospođo Jasna, vi ne razumijete kako danas mladi žive”, govorila bi dok bi slagala svoje veganske obroke i ostavljala nered svuda po kuhinji. Davor bi samo slegnuo ramenima i otišao igrati igrice.

Počelo je sitnicama – nestajale su mi stvari iz ormara, moj omiljeni šal završio je kod Mirele jer joj “paše uz kaput”, a kad sam to spomenula, samo se nasmijala: “Ma, vi ste tako sentimentalni.” Onda su počeli dovoditi prijatelje – vikendom bi moj stan bio pun mladih ljudi koji puše na balkonu i piju craft pivo do kasno u noć. Ja bih se povukla u svoju sobu i plakala u jastuk.

Jednog dana sam došla kući ranije s posla i zatekla Mirelu kako preuređuje dnevni boravak. “Mislila sam da bi bilo ljepše ovako”, rekla je. Nisam imala snage raspravljati se. Samo sam otišla u kupaonicu i pustila vodu da ne čuju kako plačem.

Moja sestra Sanja iz Zagreba me stalno zvala: “Jasna, moraš im postaviti granice! Nisi ti hotel!” Ali ja nisam znala kako. Bojala sam se da ću izgubiti sina ako mu kažem istinu – da me guši njihova prisutnost, da mi fali mir, da želim popiti kavu u pidžami bez da me netko gleda kao da sam luda.

Sve je kulminiralo prošle subote. Došla sam iz trgovine i zatekla Mirelu kako viče na mene jer sam kupila obični jogurt umjesto biljnog. “Zar ne znaš da ja ne pijem kravlje mlijeko? Zar ti je toliko teško zapamtiti?” Davor je sjedio za stolom i nije rekao ni riječ. Tada mi je nešto puklo u glavi.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za njih – svoje prijatelje koje više ne zovem jer im smeta buka, svoje hobije koje sam zapustila jer nemam mira za čitanje ili pletenje. Osjetila sam se kao duh u vlastitom životu.

Ujutro sam ih pozvala na razgovor. “Djeco, vrijeme je da pronađete svoj stan”, rekla sam tiho ali odlučno. Mirela je prasnula u smijeh: “Pa gdje ćemo sad? Zar ćeš nas izbaciti na ulicu?” Davor me pogledao kao stranca: “Mama, nisi ti takva…”

Ali bila sam. Prvi put u životu bila sam žena koja misli na sebe.

Danas su otišli. Stan je tih, ali osjećam olakšanje pomiješano s tugom. Znam da će mi faliti Davorov smijeh i čak Mirelino prigovaranje oko hrane. Ali znam i da više ne mogu biti ničija žrtva.

Sjedim sama za stolom i pitam se: Jesam li loša majka jer sam izabrala sebe? Ili je vrijeme da žene poput mene napokon nauče reći – dosta?