Deset godina kasnije: Kad se Jasmin vratio iz ničega, moj svijet se ponovno srušio
“Mama, tko je ovaj čovjek?” Lejla je stajala na pragu, držeći brata za ruku, a njezin glas je drhtao. Pogledala sam prema vratima i osjetila kako mi srce preskače. Jasmin. Stajao je tamo, stariji, mršaviji, s pogledom koji je tražio oprost, ali i dalje isti onaj čovjek kojeg sam voljela i mrzila istovremeno.
Deset godina. Deset godina bez riječi, bez poruke, bez objašnjenja. Samo jedno jutro nije došao kući. Policija, rodbina, prijatelji – svi su imali teorije, ali nitko nije imao odgovore. Djeca su odrasla bez oca, a ja sam postala žena koja više ne vjeruje nikome, pa ni sebi.
“Lejla, idi u sobu s Emirom. Molim te,” rekla sam tiho, pokušavajući zadržati suze. Djeca su me poslušala, ali nisu skidala pogled s Jasmina. Kad su vrata njihove sobe zatvorena, ostali smo sami.
“Ajla…” Njegov glas bio je promukao, kao da mu je svaka riječ težila tonu. “Znam da nema opravdanja. Ali morao sam se vratiti. Moram ti objasniti.”
Sjedila sam na rubu kauča, ruke su mi drhtale. “Deset godina, Jasmin. Deset godina! Znaš li što si nam napravio? Znaš li koliko sam puta morala slagati djeci gdje si? Koliko sam puta plakala noću, a danju se pravila jaka?”
Sjeo je nasuprot mene, spuštene glave. “Znam. I ne tražim da mi oprostiš. Samo… molim te, saslušaj me.”
U tom trenutku, sve što sam osjećala – bijes, tuga, nada, strah – borilo se u meni. Htjela sam ga izbaciti iz kuće, ali isto tako sam htjela znati zašto. Zašto je otišao? Zašto se sada vratio?
“Pričaj,” izgovorila sam kroz stisnute zube.
“Bio sam u dugovima. Velikim dugovima. Prijetili su mi. Mislio sam da ću vas zaštititi ako nestanem. Nisam mogao riskirati da vam naude zbog mene. Otišao sam u Njemačku, radio na crno, spavao po skloništima. Nisam imao hrabrosti javiti se. S vremenom… s vremenom sam mislio da ste bolje bez mene. Ali onda sam čuo da je Emir bolestan… Nisam mogao više biti daleko.”
Osjetila sam kako mi se tijelo trese. Emir je prošle godine završio u bolnici zbog astme. Kako je Jasmin to saznao? Tko mu je rekao? U meni se probudila sumnja – možda me netko od rodbine izdao, možda su mu slali poruke iza mojih leđa.
“Znači, cijelo ovo vrijeme si bio živ? I nisi našao za shodno ni da napišeš poruku? Da kažeš djeci da ih voliš? Da mi kažeš da si živ?”
“Nisam mogao. Sram me je bio. Bojao sam se. Ajla, nisam bio čovjek. Bio sam kukavica.”
U tom trenutku, vrata dječje sobe su se otvorila. Lejla je izašla, lice joj je bilo crveno od suza. “Zašto si nas ostavio? Mislila sam da si mrtav! Svi su nas gledali kao jadnike! Mama je radila tri posla da nas prehrani! Gdje si bio kad sam imala temperaturu 39? Kad me Emir trebao voditi na prvu utakmicu? Gdje si bio kad je mama plakala cijelu noć?”
Jasmin je ustao, ali Lejla je napravila korak unatrag. “Ne prilazi mi!” viknula je. “Nisi moj tata! Moj tata ne bi pobjegao!”
Srce mi se slomilo još jednom. Znala sam da će povratak Jasmina otvoriti stare rane, ali nisam bila spremna na ovu bol. Pogledala sam ga i vidjela čovjeka koji je izgubio sve, ali i dalje nije znao kako to popraviti.
“Ajla, molim te… Daj mi priliku da barem budem tu za djecu. Ne tražim ništa od tebe. Samo želim biti otac.”
Pogledala sam ga i osjetila kako mi se u grudima skuplja oluja. S jedne strane, znala sam koliko su Lejla i Emir patili zbog njegovog odlaska. S druge strane, znala sam koliko im je falio otac. Ali što ako ih opet povrijedi? Što ako opet nestane?
Te noći nisam spavala. Lejla je plakala u svojoj sobi, Emir je šutio i gledao u strop. Jasmin je spavao na kauču, ili barem tako mislim – nisam imala snage provjeriti. Ujutro sam skuhala kavu i sjela za stol, gledajući kroz prozor u maglovito sarajevsko jutro.
Moja sestra Sanela došla je nenajavljeno. Sjela je za stol i pogledala me ravno u oči. “Čula sam da se Jasmin vratio. Što ćeš sad?”
Slegnula sam ramenima. “Ne znam. Djeca su slomljena. Ja sam slomljena. Ne mogu mu vjerovati, ali ne mogu ni zabraniti djeci da ga vide ako to žele.”
Sanela je uzdahnula. “Ajla, ti si najjača osoba koju znam. Ali pazi na sebe. Ne moraš biti jaka za sve. Ponekad je u redu reći da ne možeš više.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Cijeli život sam bila ta koja rješava probleme, koja nosi sve na svojim leđima. Ali sada… sada nisam znala što je ispravno.
Jasmin je pokušavao razgovarati s djecom, ali Lejla ga je ignorirala, a Emir je bio zbunjen. Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Emir tiho pita Jasmina: “Hoćeš li opet otići?” Jasmin je šutio nekoliko sekundi, a onda rekao: “Neću, sine. Obećavam.” Emir ga je samo gledao, kao da mu ne vjeruje.
Prošli su tjedni. Grad je bio prepun tračeva – svi su znali da se Jasmin vratio. Ljudi su me gledali s mješavinom sažaljenja i znatiželje. Na pijaci, komšinica Azra mi je šapnula: “Ajla, pazi se. Takvi se ne mijenjaju.” U banci, stari prijatelj Adnan mi je rekao: “Možda mu treba dati drugu šansu. Djeca će ti jednog dana biti zahvalna.”
Ali nitko nije znao što znači živjeti s tim teretom. Nitko nije znao koliko noći sam provela moleći Boga da mi da snage, koliko puta sam poželjela da mogu zaboraviti sve.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, Jasmin je sjeo kraj mene na balkon. “Ajla, znam da sam uništio sve. Ali želim ti pomoći. Znam da ne mogu vratiti vrijeme, ali mogu biti tu sada. Ako mi dopustiš.”
Pogledala sam ga i po prvi put vidjela čovjeka koji se iskreno kaje. Ali nisam znala mogu li mu vjerovati.
“Ne znam hoću li ti ikada moći oprostiti,” rekla sam tiho. “Ali znam da djeca zaslužuju znati istinu i imati priliku odlučiti sama.”
Jasmin je klimnuo glavom, a u očima su mu zasjale suze.
Dani su prolazili, a mi smo učili ponovno živjeti zajedno – ili barem pokušavali. Bilo je dana kad sam mislila da ću poludjeti od bijesa i tuge, ali bilo je i trenutaka kad sam osjetila tračak nade.
Možda nikada neću moći zaboraviti što nam je napravio. Možda mu nikada neću moći potpuno oprostiti. Ali možda… možda mogu pronaći snagu u sebi da nastavim dalje.
Ponekad se pitam – koliko puta čovjek može oprostiti prije nego što izgubi sebe? I što znači biti jak kad ti srce svaki dan puca iznova?