Dječja hirovitost skoro uništila prijateljstvo: „Muž mi više nije mogao izdržati i pitao: ‘Zar ne može sama da se igra ili gleda crtiće?’”

„Opet dolaze?“ – muž me gledao preko ruba novina, lice mu je bilo napeto, a glas tih, ali pun neizrečene ljutnje. „Zar ne može Lana sama da se igra ili gleda crtiće? Svaki put kad dođu, cijela kuća je naopačke, a ti si na rubu suza.“

Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala kruh za sendviče. Ivana i ja smo bile nerazdvojne od srednje škole. Prošle smo zajedno prve ljubavi, studentske dane, prve poslove i vjenčanja. Kad je rodila Lanu, bila sam uz nju, nosila joj supu u rodilište, držala je za ruku dok je plakala od sreće i straha. Ali, otkako je Lana napunila četiri godine, svaki naš susret pretvorio se u iscrpljujuću borbu.

Lana je bila dijete s nepresušnom energijom. Trčala je po stanu, vukla igračke, penjala se na kauč, stalno tražila pažnju. Moj sin Filip, godinu dana stariji, bio je miran, povučen, često bi se povukao u svoju sobu kad bi Lana došla. Ivana bi sjedila za stolom, pila kavu i pričala o poslu, mužu, svekrvi, a ja bih pokušavala istovremeno slušati nju i paziti da Lana ne sruši vazu ili ne povuče psa za rep.

Jednog dana, dok sam pokušavala smiriti situaciju, Lana je prosula sok po tepihu. Ivana je samo slegnula ramenima: „Ma, djeca su to, šta ćeš.“ Osjetila sam kako mi se u grudima skuplja knedla. Nisam joj ništa rekla, ali sam cijelu noć ribala tepih i plakala u kupaonici. Moj muž, Dario, bio je sve nervozniji. „Znaš, volim Ivanu, ali ovo više nema smisla. Filip se povlači, ti si stalno na rubu, a Lana… pa, Lana je kao tornado.“

Pokušala sam razgovarati s Ivanom. „Možda bi Lana mogla malo više sama da se igra? Filipu nije lako, znaš da je osjetljiv.“ Ivana me pogledala kao da sam joj zabola nož u leđa. „Znaš li ti koliko je meni teško? Sama sam s njom cijeli dan, muž mi radi do kasno, a ti mi sad prigovaraš što dijete traži pažnju? Zar ti nije drago što se igraju zajedno?“

Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se krivom, ali i ljutom. Počela sam primjećivati da Ivana na svim društvenim mrežama objavljuje slike Lanu, svaki dan nova poza, nova haljinica, nova priča o tome kako je Lana posebna, pametna, najbolja. Čak je i profilnu sliku promijenila u Laninu. Moj Filip je bio povučen, nije volio da ga slikam, a ja sam poštovala njegovu želju. Počela sam se pitati je li Ivana postala opsjednuta vlastitim djetetom.

Jednog vikenda, kad su opet došli, Lana je razbila Filipovu omiljenu igračku. Filip je zaplakao, a ja sam ga zagrlila. Ivana je samo rekla: „Ma, kupit ćemo novu, šta sad.“ Dario je tada izgubio strpljenje. „Ivana, molim te, možeš li barem pokušati smiriti Lanu? Ovo više nije normalno.“ Ivana je pocrvenjela, ustala i uzela Lanu za ruku. „Ako vam smetamo, nećemo više dolaziti. Očito vam je vaše dijete važnije od našeg prijateljstva.“

Nakon što su otišle, kuća je bila tiha, ali u meni je bjesnila oluja. Dario me zagrlio: „Znaš, možda je vrijeme da misliš malo na sebe. Ne možeš uvijek biti ta koja popušta.“

Sljedećih tjedana Ivana mi se nije javljala. Na Facebooku je objavljivala slike s drugim prijateljicama, Lanu u parku, Lanu na rođendanima, Lanu kako jede sladoled. Osjećala sam se izdano, ali i olakšano. Filip je bio sretniji, kuća mirnija, ali meni je nedostajala Ivana. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti strpljivija? Ili sam napokon postavila granice koje sam davno trebala postaviti?

Jedne večeri, dok sam spremala Filipa na spavanje, tiho me pitao: „Mama, hoće li Lana opet doći? Nije mi bilo lijepo kad je bila tu, ali sad mi je malo žao.“ Zagrlila sam ga i obećala da će sve biti u redu. U sebi sam znala da ništa više neće biti isto.

Nakon mjesec dana, Ivana mi je poslala poruku: „Znaš, možda sam pretjerala. Lana je teško dijete, ali ja sam još teže prihvatila da ne mogu uvijek sve kontrolirati. Nedostaješ mi.“

Sjele smo na kavu, bez djece. Prvi put nakon dugo vremena razgovarale smo iskreno, bez glume, bez skrivanja. Priznale smo jedna drugoj koliko nam je teško, koliko nas je majčinstvo promijenilo, koliko nas je strah da ne izgubimo sebe u svemu tome.

Danas, naš odnos je drugačiji. Više ne forsiramo zajednička druženja s djecom, više slušamo jedna drugu. Naučila sam reći „ne“, a Ivana je naučila pustiti Lanu da se sama zabavi. Ipak, ponekad se pitam – koliko prijateljstvo vrijedi ako zbog njega gubimo mir u vlastitom domu? I jesmo li, pokušavajući biti dobre prijateljice i majke, zaboravile biti dobre sebi?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li vrijedilo riskirati prijateljstvo zbog mira u kući, ili sam trebala još malo izdržati – zbog stare, dobre Ivane?