Gorki okus blagdana: Kad mama izabere nekog drugog
“Zašto uvijek ona, mama? Zar ja i moja djeca nismo dovoljno važni?” glas mi je drhtao dok sam stajala u kuhinji, gledajući kako mama još jednom stavlja tanjur više pred Lejlom, mojom sestrom, dok moji mali, Ena i Tarik, sjede na kraju stola s praznim pogledima. Miris sarme i pečenke miješao se s gorčinom u mom grlu. Bio je Badnjak, a ja sam osjećala da sam nevidljiva u vlastitoj obitelji.
Lejla je uvijek bila mamina mezimica. To nije bila tajna ni kad smo bile djeca. Ona je dobivala nove cipele, ja sam nasljeđivala njene stare. Ona je išla na more s mamom, ja sam ostajala kod kuće s bakom. Ali mislila sam da će se stvari promijeniti kad postanemo odrasle žene, kad i ja postanem majka. Mislila sam da će mama napokon vidjeti koliko se trudim, koliko mi znači njezina podrška.
Ali te večeri, dok su svijeće titrale na stolu, a vani padao snijeg, sve se srušilo. Lejla je kasnila, kao i uvijek. Mama je čekala s večerom, iako su Ena i Tarik već bili gladni. “Nećemo bez Lejle,” rekla je tiho, ali odlučno. Djeca su me pogledala, a ja sam im samo šapnula: “Još malo, ljubavi.”
Kad je Lejla napokon stigla, nasmijana i bezbrižna, mama je skočila kao da je stigla kraljica. “Evo moje Lejle! Hajde, sjedi ovdje do mene!” Ena je pokušala sjesti do bake, ali mama ju je nježno odmaknula: “Dušo, pusti tetu da sjedne ovdje.”
Osjetila sam kako mi srce puca. Gledala sam svoju djecu kako pokušavaju shvatiti zašto ih baka gura u stranu. Tarik je tiho pitao: “Mama, zašto baka ne voli nas kao tetu?” Nisam imala odgovor.
Večera je prošla u lažnim osmijesima i šupljim pričama. Lejla je pričala o svom novom poslu u Zagrebu, o putovanjima i planovima za Novu godinu. Mama ju je gledala s ponosom u očima kakav nikad nisam vidjela kad bi pričala sa mnom. Kad sam spomenula da Ena ima natjecanje iz klavira, mama je samo kratko klimnula glavom i vratila pažnju Lejli.
Nakon večere, dok su svi sjedili u dnevnoj sobi, otišla sam u kuhinju oprati suđe. Ruke su mi drhtale od bijesa i tuge. Lejla je ušla za mnom.
“Zar opet dramatiziraš?” upitala je hladno. “Uvijek si bila ljubomorna. Znaš da mama ne misli ništa loše.”
“Ne radi se o meni,” šapnula sam kroz suze. “Radi se o mojoj djeci. Zar ne vidiš kako ih povređuje?”
Lejla je slegnula ramenima. “Djeca su mala, zaboravit će. A ti si odrasla žena, ponašaj se tako.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Odrasla žena? Odrasla žena koja svake godine na Badnjak moli za malo pažnje svoje majke?
Kad smo krenuli kući, Ena me pitala: “Mama, možemo li sljedeće godine biti samo nas troje za Božić?” Nisam znala što reći.
Dani nakon toga bili su teški. Nisam odgovarala na mamina poziva. Nije ih bilo mnogo – zapravo, javila se tek kad joj je nešto trebalo od mene. Uvijek ista priča: “Možeš li mi pomoći oko papirologije? Možeš li pokupiti lijekove iz apoteke?” Nikad nije pitala kako su Ena i Tarik.
Pokušavala sam razgovarati s mužem, Adnanom, ali on je samo odmahnuo rukom: “Znaš kakva ti je majka oduvijek bila. Ne možeš to promijeniti.” Ali ja nisam htjela odustati tako lako.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do mame sama. Sjela sam za kuhinjski stol gdje smo nekad pile kavu dok sam bila djevojčica.
“Mama,” počela sam tiho, “moram ti nešto reći. Povrijedila si me na Badnjak. Povrijedila si moju djecu. Ne mogu više ovako.”
Mama me pogledala iznenađeno, gotovo uvrijeđeno.
“Ma šta ti je sad? Opet ti tvoje drame! Znaš da volim sve vas isto! Samo… Lejla mi je nekako… slabija, znaš da joj treba više pomoći.”
“Ali mama,” prekinula sam je kroz suze, “možda ti se čini da njoj treba više pomoći jer si joj uvijek sve davala! A meni nikad nisi dala priliku da budem tvoja mezimica! Moja djeca osjećaju tvoju hladnoću!”
Mama je šutjela dugo. Onda je ustala i počela spremati stol kao da nisam ništa rekla.
“Ne znam što hoćeš od mene,” rekla je napokon tiho. “Ja sam takva kakva jesam. Ako ti ne odgovara…”
Tada sam shvatila – možda nikad neću dobiti ono što tražim od nje.
Vratila sam se kući prazna i umorna. Djeca su me zagrlila i znala sam da moram biti bolja majka njima nego što je moja bila meni.
Ali još uvijek me boli kad pomislim na blagdane koji dolaze. Hoću li ikada moći oprostiti mami? Ili trebam pustiti prošlost i graditi svoj mir?
Možda ste i vi doživjeli nešto slično? Kako ste pronašli snagu da nastavite dalje kad vas najbliži povrijede?