Granice ljubavi: Milenina priča o poštovanju i samopoštovanju
“Milena, zar opet kasniš?” Markov glas odjeknuo je kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam na pragu, mokra od kiše, s vrećicama iz dućana koje su mi klizile iz ruku. Srce mi je tuklo kao ludo, a u grlu mi je gorjela ona poznata knedla. “Nisam mogla brže, autobus je kasnio…” pokušala sam objasniti, ali on je već okrenuo leđa i zalupio vratima spavaće sobe.
Tog trenutka, dok sam stajala sama u hodniku, osjetila sam kako mi se cijeli svijet ruši. Nije to bio prvi put da me Marko dočeka na ovaj način. U početku sam mislila da je samo umoran, nervozan zbog posla, ali s vremenom su njegove riječi postajale sve teže, a pogledi sve hladniji. Počela sam sumnjati u sebe, u svaku svoju odluku, u svaki korak koji napravim.
Moja baka Ljubica uvijek je govorila: “Dijete moje, nikad ne daj da te iko gazi. Ljubav bez poštovanja nije ljubav.” Sjećam se kako smo sjedile na njenoj terasi u Sarajevu, pila je kafu iz one stare šolje s plavim cvjetićima i gledala me svojim blagim očima. Tada nisam razumjela što mi želi reći. Bila sam zaljubljena do ušiju, mislila sam da će Marko i ja zajedno osvojiti svijet.
Ali svijet se pretvorio u četiri zida stana u Novom Zagrebu, gdje su moji snovi polako blijedjeli. Počela sam izbjegavati prijatelje, nisam više išla na jogu s Anom niti na kave s Ivanom. Marko bi uvijek imao nešto protiv: “Zašto moraš stalno biti s njima? Zar ti ja nisam dovoljan?” U početku mi je to laskalo – osjećala sam se posebnom. Ali uskoro sam shvatila da je to samo početak.
Jedne večeri, dok smo večerali, Marko je spomenuo kako bi volio da prestanem raditi prekovremeno. “Ne trebaš ti karijeru, Milena. Dovoljno je da si ovdje za mene,” rekao je uz osmijeh koji mi je tada još bio drag. Ali kad sam mu rekla da volim svoj posao u knjižari i da želim napredovati, lice mu se smračilo. “Uvijek ti nešto fali! Nikad nisi zadovoljna!”
Te riječi su me progonile danima. Počela sam se pitati jesam li stvarno nezahvalna. Možda stvarno previše tražim? Možda bih trebala biti skromnija, manje ambiciozna? Ali svaki put kad bih pokušala potisnuti svoje želje, osjećala bih se kao da nestajem.
Jednog jutra, dok sam slagala knjige na polici u knjižari, zazvonio mi je mobitel. Bila je to baka Ljubica. “Milena, jesi li dobro? Sanjala sam te noćas… Bila si tužna.” Suze su mi navrle na oči. Nisam joj mogla lagati. Ispričala sam joj sve – o Markovim riječima, o tome kako se osjećam izgubljeno i usamljeno.
“Dijete moje,” rekla je tiho, “ljubav ne boli. Ljubav te ne guši. Ako te netko voli, pustiće te da rasteš. Ako te sputava – to nije ljubav nego strah. Ne zaboravi tko si bila prije njega.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – osmijeh, prijatelje, svoje male radosti. Sjetila sam se kako sam nekad voljela crtati po prozorima kad padne kiša ili pjevati dok kuham. Sve je to nestalo.
Sljedećih dana počela sam polako vraćati dijelove sebe. Otišla sam na kavu s Anom, prvi put nakon mjeseci. Smijale smo se kao nekad, a ona me pogledala i rekla: “Nedostajala si mi, Milena. Gdje si nestala?” Nisam znala što da odgovorim.
Marko je primijetio promjenu. Postao je još nervozniji. Jedne večeri vratio se ranije kući i zatekao me kako razgovaram s Ivanom preko videopoziva.
“Opet ti tvoji prijatelji! Zar ti nije dosta?” vikao je.
“Marko, ja imam pravo na svoj život! Ne možeš mi birati prijatelje!” prvi put sam mu odgovorila odlučno.
Njegovo lice se izobličilo od bijesa. “Ako ti oni znače više od mene, onda idi njima!”
Srce mi je pucalo dok sam slušala te riječi. Ali u tom trenutku znala sam da moram birati – između njega i sebe.
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u svjetla grada i razmišljala o bakinoj mudrosti. Ujutro sam spakirala nekoliko stvari u torbu i otišla kod bake u Sarajevo.
Baka me dočekala raširenih ruku. Plakala sam na njenom ramenu kao dijete.
“Znaš li koliko si hrabra?” šapnula mi je.
Dani kod bake vratili su mi mir koji sam zaboravila da postoji. Šetale smo Vilsonovim šetalištem, pile kafu na Baščaršiji i razgovarale satima o životu, ljubavi i granicama.
Jednog dana baka mi je dala malu bilježnicu.
“Piši sve što osjećaš. Ne zaboravi tko si bila prije nego što si ga upoznala. I zapamti – prava ljubav nikada ne prelazi granice dostojanstva.”
Vratila sam se u Zagreb jača nego ikad. Prekinula sam vezu s Markom – bez vike, bez drame. Samo tišina i olakšanje.
Danas opet crtam po prozorima kad pada kiša i pjevam dok kuham. Vratila sam se sebi.
Ponekad se zapitam: Koliko nas ostane zarobljeno u vezama koje nas guše jer se bojimo biti same? I gdje povlačimo crtu između ljubavi i gubitka sebe?