Granice ljubavi: Vikendi s Jelenom
“Opet ona dolazi?” prošaptala sam sebi dok sam gledala kroz prozor, promatrajući kako Jelena izlazi iz auta s dvije torbe i osmijehom koji je uvijek bio preširok za moj ukus. Ivan je već bio na vratima, spreman da je zagrli kao da se nisu vidjeli godinama, a ne samo pet dana. “Draga, stigla je!” viknuo je prema meni, kao da mi je to trebalo biti iznenađenje.
Nisam odgovorila. Samo sam duboko udahnula i nastavila rezati povrće za ručak. U meni se miješala ljutnja i tuga, osjećaj da sam nevidljiva u vlastitoj kući. Jelena je uvijek bila posebna za Ivana – mlađa sestra koju je čuvao otkad im je otac otišao. Znam da joj je teško, ali zar to znači da svaki vikend moram dijeliti svoj mir, svoj brak, svoj dom?
“Martina! Kako si?” Jelena je uletjela u kuhinju, poljubila me u obraz i odmah počela pričati o svom tjednu. Nisam stigla ni odgovoriti. Ivan je sjedio za stolom, slušao je svaku njezinu riječ, smijao se i klimao glavom. Ja sam bila tu samo da postavim tanjure i natočim sok.
Tako je bilo svakog vikenda. Jelena bi došla u petak navečer, donijela bi svoje probleme, svoje želje, svoje planove. Ivan bi joj ugađao, a ja bih nestajala. Nedjeljom navečer osjećala bih se kao prazna ljuska – iscrpljena od glume, od osmijeha koji nije bio iskren.
Jedne subote navečer, dok su njih dvoje gledali film u dnevnoj sobi, sjela sam na balkon s čašom vina. Suze su mi klizile niz lice. Nisam znala što me više boli – to što me nitko ne vidi ili to što dopuštam da me nema. Sjetila sam se razgovora s mamom prije nekoliko mjeseci:
“Martina, moraš reći što osjećaš. Nitko ti neće čitati misli.”
Ali kako reći Ivanu da mi njegova sestra smeta? Da želim vikende samo za nas? Da želim svoj dom natrag?
Sljedeće jutro, dok je Jelena još spavala, skupila sam hrabrost.
“Ivane, moramo razgovarati.”
Pogledao me zbunjeno. “Što je bilo?”
“Ne mogu više ovako. Svaki vikend… osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Volim tvoju sestru, ali trebam prostor za nas. Za mene.”
Ivan je šutio. Vidjela sam kako mu lice prelazi iz iznenađenja u nelagodu.
“Znaš koliko joj znači što može doći ovdje… Ona nema nikoga osim nas.”
“A ja? Ja imam tebe, ali te dijelim svaki vikend. Zar nije vrijeme da i mi imamo nešto samo za sebe?”
Nije odgovorio odmah. Otišao je pod tuš bez riječi. Cijeli dan smo šutjeli jedno pored drugog dok je Jelena pričala o novom dečku i poslu koji mrzi.
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nisam rekla. Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Jelenom.
“Jelena, mogu li ti nešto reći?”
Pogledala me iznenađeno, ali s osmijehom.
“Naravno!”
“Znaš da mi je drago što dolaziš… Ali ponekad bih voljela imati vikend samo za nas dvoje. Znaš kako je to kad želiš malo mira?”
Jelena je šutjela nekoliko trenutaka. Oči su joj se napunile suzama.
“Znači smetam vam?”
“Ne smetaš… Samo… znaš kako je kad ti treba prostor za sebe? I ti imaš svoj stan, svoje prijatelje… Možda bismo mogli dogovoriti da dođeš svaka dva tjedna? Tako ćemo svi imati vremena za sebe i jedni za druge.”
Ivan je stajao na vratima i slušao nas. Vidjela sam mu olakšanje na licu – možda mu je i njemu bilo previše, ali nije znao kako to reći sestri.
Jelena je obrisala suze i klimnula glavom.
“Možda si u pravu… Navikla sam dolaziti jer mi ovdje bude lakše… Ali možda trebam naučiti biti sama sa sobom.”
Te nedjelje prvi put smo svi zajedno doručkovali bez napetosti. Jelena se šalila na svoj račun, Ivan me držao za ruku ispod stola.
Sljedeći vikend bili smo sami. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir u svom domu. Ivan me zagrlio i šapnuo:
“Hvala ti što si rekla što osjećaš… Trebao sam to prije shvatiti.”
Ponekad mislim – koliko nas živi u tišini, bojeći se reći što nam treba? Koliko puta žrtvujemo sebe zbog tuđih očekivanja? Možda je vrijeme da svi naučimo postaviti granice – iz ljubavi prema sebi i onima koje volimo.