Incident u Novom Stanu: Kad Sam Naučila Reći ‘Ne’ Vlastitoj Porodici
“Opet zvoni!” viknula sam iz kuhinje, dok sam nervozno brisala ruke o kuhinjsku krpu. Zvono na vratima našeg novog stana u Splitu odzvanjalo je kao alarm, svaki put kad bi netko iz moje porodice iz Sarajeva došao nenajavljen. “Možda je samo poštar,” pokušao je umiriti situaciju moj muž Ivan, ali oboje smo znali da nije. Bila je to moja sestra Mirela, s dvoje djece, torbama i pogledom koji je jasno govorio: “Ovdje smo na odmoru, a vi ste domaćini.”
“Ajde, otvori joj,” šapnula sam Ivanu, osjećajući kako mi se srce steže. Znao je da mi je teško, ali i on je bio na rubu. Nismo se preselili na more da bismo postali hotel za moju rodbinu. Sanjali smo mir, zajedničke večeri uz vino na balkonu, a ne stalne goste i beskrajne zahtjeve.
Mirela je ušla kao da je kod kuće. “Joj, što ste ovo napravili s dnevnim boravkom? Baš vam je lijepo! A gdje ćemo mi spavati? Djeca su gladna, ima li šta za pojest’?” Nisam stigla ni odgovoriti, a već su se raspakirali. Ivan mi je pogledom dao do znanja da mu je dosta.
Navečer, kad su svi zaspali, sjeli smo na balkon. “Ana, ovo više nema smisla. Svaki tjedan netko dolazi. Ja ne mogu ovako živjeti,” rekao je tiho. Osjetila sam sram i tugu. Znam da nije kriv, ali kako reći svojoj porodici da nisu dobrodošli kad su mi cijeli život bili sve?
Sljedećih dana Mirela je preuzela kuhinju, djeca su razbacivala igračke po cijelom stanu, a ja sam osjećala kako gubim kontrolu nad vlastitim životom. Ivan se povlačio u sebe, sve češće ostajao duže na poslu. Jedne večeri, dok sam skupljala igračke s poda, Mirela me upitala: “Šta ti je? Nekako si nervozna otkad ste se preselili.”
“Nisam nervozna… samo… umorna sam,” slagala sam.
“Ma pusti to! Mi ćemo brzo otići, znaš da nam je kod vas najljepše. U Sarajevu je gužva, ovdje imamo more!”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o Ivanu, o nama. Preselili smo se zbog nas dvoje, a sad smo postali stranci u vlastitom domu. Sutradan sam nazvala mamu.
“Mama, moram ti nešto reći…”
“Šta je, dijete? Sve u redu?”
“Nije baš… Znaš, stalno nam dolaze svi iz porodice. Ivan i ja… teško nam je. Treba nam malo mira.”
Mama je šutjela nekoliko sekundi. “Pa dobro, ali to ti je porodica! Kako možeš reći da ti smetamo?”
Osjetila sam suze u očima. “Ne smetate mi vi… samo… trebam svoj prostor. Trebam svoj život ovdje.”
“Znači sad si Splitanka pa ti mi više ne trebamo?”
Te riječi su me zaboljele više nego što sam očekivala.
Nakon što su Mirela i djeca otišli, Ivan i ja smo imali ozbiljan razgovor.
“Ana, volim tvoju porodicu, ali ovo nije život. Ako ne postaviš granice, izgubit ćeš mene.”
Te riječi su me prodrmale do srži. Znala sam da moram nešto promijeniti.
Sljedeći put kad me tetka Jasmina nazvala i najavila dolazak s mužem i psom, skupila sam hrabrost.
“Tetka, žao mi je, ali ovaj vikend ne možemo primiti goste. Imamo svoje planove.”
Nastao je muk s druge strane linije.
“Aha… dobro… ako tako kažeš,” odgovorila je hladno.
Osjećala sam se užasno krivo, ali istovremeno i olakšano.
Ivan me zagrlio kad sam mu ispričala što sam napravila.
“Ponosan sam na tebe,” rekao je.
Nije bilo lako. Porodica mi se danima nije javljala na telefon. Mama je slala poruke: “Jesi li dobro? Jesi li sigurna da ti ne treba pomoć?” Osjećala sam se kao izdajica.
Ali polako smo Ivan i ja počeli živjeti onako kako smo sanjali: jutarnja kava na balkonu s pogledom na more, šetnje po Marjanu, večeri uz svijeće i smijeh.
Nakon nekoliko mjeseci Mirela me nazvala.
“Ana… oprosti ako smo pretjerali. Nismo ni shvatili koliko vam to smeta. Samo nam fališ…”
Plakala sam dok smo razgovarale. Objasnila sam joj koliko mi znači porodica, ali da moram misliti i na sebe i svoj brak.
Danas imam bolji odnos s porodicom nego ikad prije – jer sada znaju gdje su granice i poštuju ih. Naučila sam reći ‘ne’ bez grižnje savjesti.
Ponekad se pitam: Zašto nam je tako teško reći ‘ne’ onima koje najviše volimo? Je li moguće biti dobar član porodice i istovremeno čuvati sebe?