Ispod istog krova: Kako sam pronašla snagu u vjeri kad je brak postao tamnica

“Ne možeš ti ništa bez mene, Jasmina!” vikao je Dario dok je tresnuo vratima spavaće sobe. Zvuk je odjeknuo kroz naš mali stan u Novom Zagrebu kao pucanj. Stajala sam u kuhinji, ruke su mi drhtale iznad sudopera punog neopranih tanjura. U tom trenutku, dok su mi suze klizile niz lice, prvi put sam se iskreno zapitala: Je li ovo život koji sam sanjala kad sam kao djevojčica gledala mamu kako plete na balkonu u Mostaru?

Dario i ja smo se upoznali na studentskoj misi u crkvi sv. Marka. Bio je šarmantan, uvijek spreman pomoći, s osmijehom koji je mogao otopiti led na Neretvi. Moja mama, Senada, govorila je: “Pazi, Jasmina, nije svaki osmijeh iskren.” Nisam slušala. Zaljubila sam se do ušiju, a on me obasipao pažnjom i sitnicama – ruže na vratima, poruke prije ispita, zajedničke molitve. Vjerovala sam da je on moj spasitelj.

Ali nakon vjenčanja sve se promijenilo. Prvo su nestale sitnice, onda su nestali zagrljaji. Počeo je kasniti kući, mirisao je na cigarete i pivo, iako nikad nije pio dok smo hodali. Kad bih ga pitala gdje je bio, odgovarao bi hladno: “Što te briga?” Prijateljice su mi govorile da je to prolazna faza, ali faza je trajala godinama.

Najgore su bile noći kad bi došao pijan i bacao stvari po stanu. Nikad me nije udario, ali riječi su boljele više od šamara. “Nesposobna si! Ništa ne znaš! Tko bi tebe htio osim mene?” U tim trenucima osjećala sam se kao da nestajem, kao da sam samo sjena žene koja sam nekad bila.

Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati našu kćer Lejlu, čula sam Darija kako viče na telefon: “Ne mogu više s njom!” Srce mi se steglo. Lejla me pogledala svojim velikim smeđim očima i šapnula: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i obećala sebi da ću pronaći izlaz.

Počela sam se vraćati molitvi. Svake večeri, kad bi Dario zaspao, kleknula bih kraj kreveta i šaptala: “Bože, daj mi snage. Ne zbog mene, nego zbog Lejle.” U crkvi sam upoznala župnika Ivana koji me jednom pitao: “Jasmina, jesi li sretna?” Nisam znala odgovoriti. Samo sam plakala.

Mama mi je slala poruke iz Mostara: “Vrati se kući ako ne možeš više. Nisi sama.” Ali osjećala sam sram. Što će reći susjedi? Što će reći rodbina? U Bosni i Hrvatskoj žene još uvijek često šute o svojim mukama – naučene smo trpjeti radi djece, radi obitelji.

Jednog dana Dario je izgubio posao. Postao je još gori – danima nije izlazio iz stana, vikao je na mene i Lejlu zbog svake sitnice. Jednog jutra bacio je tanjur prema meni – promašio me za dlaku. Lejla je počela mokriti u krevet od straha.

Tada sam shvatila: ako ostanem, uništit ću i sebe i svoje dijete. Nazvala sam mamu: “Dolazim kući.” Spakirala sam nekoliko stvari u torbu, uzela Lejlu za ruku i otišla dok je Dario spavao.

U Mostaru nas je mama dočekala raširenih ruku. Prvih dana nisam mogla ni jesti ni spavati od straha da će nas Dario pronaći. Ali polako, kroz razgovore s mamom i župnikom Ivanom koji mi je slao poruke podrške, počela sam ponovno vjerovati u sebe.

Prijavila sam se na tečaj za knjigovodstvo. Počela sam raditi u maloj firmi kod prijateljice Amre. Lejla je krenula u školu i opet se smijala. Svake večeri zahvaljivala sam Bogu što mi je dao snagu da odem.

Dario mi je slao poruke – prijetnje, molbe, ucjene. Ali nisam popustila. Jednom mi je napisao: “Bez mene si ništa.” Tada sam mu odgovorila: “Bez tebe sam napokon svoja.” Taj osjećaj slobode bio je neprocjenjiv.

Danas živim mirnije nego ikad prije. Još uvijek imam noćne more, ali više se ne bojim budućnosti. Naučila sam da vjera nije samo molitva – to je hrabrost da kažeš NE onome što te uništava.

Ponekad se pitam koliko nas još šuti iza zatvorenih vrata? Koliko žena misli da nema izlaza? Ako ste jedna od njih – niste same. Vjerujte u sebe i ne bojte se tražiti pomoć.

Možda nisam pronašla bajkovitu ljubav kakvu sam sanjala kao djevojčica, ali pronašla sam nešto važnije – mir sa sobom i vjeru da zaslužujem bolje.

Pitam vas: Koliko još žena mora šutjeti prije nego što shvatimo da ljubav nikad ne smije boljeti? Koliko nas još treba skupiti hrabrosti da izabere sebe?