Izbaci me iz svog života! — Kako sam se oslobodila svekrve i napokon prodisala (priča Mirele iz Sarajeva)
“Mirela, nisi dobro posolila supu. Opet!” — glas svekrve, Zlate, odjekivao je kuhinjom kao grom. Stajala sam pored štednjaka, ruku uronjenih u toplu paru, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. Suprug, Adnan, sjedio je za stolom, spuštenih očiju, šutio kao i uvijek. U tom trenutku, dok su žlice zveckale o tanjire, shvatila sam da sam zarobljena u tuđem životu.
Nisam odrasla u Sarajevu, već u malom mjestu kod Bihaća. Moja mama, Senada, uvijek je govorila: “Mirela, žena mora imati svoj mir i dostojanstvo.” Kad sam upoznala Adnana na fakultetu, činilo se da će moj život krenuti baš tim putem. Bio je nježan, pažljiv, drugačiji od ostalih. Vjenčali smo se brzo, možda prebrzo — ali ljubav je bila snažna, ili sam barem tako mislila.
Prvi dan nakon svadbe preselili smo kod njegovih. “Samo dok ne skupimo za svoj stan,” obećavao je Adnan. Ali dani su prolazili, mjeseci se nizali, a ja sam postajala nevidljiva u vlastitom životu. Zlata je imala mišljenje o svemu: kako perem veš, kako slažem Adnanove košulje, kako razgovaram s komšijama. “Mirela, kod nas se to radi ovako!” — ponavljala je kao mantru.
Jedne večeri, dok sam plakala u kupatilu, mama mi je šaptala kroz telefon: “Ne daj na sebe, dijete moje. Nisi ti ničija sluškinja.” Ali kako reći to ženi koja je cijeli život posvetila sinu? Kako reći mužu koji ne vidi ništa loše u tome što njegova majka odlučuje kad ćemo jesti i gdje ćemo ljetovati?
Najgore su bile nedjelje. Zlata bi pozvala cijelu rodbinu na ručak. Ja bih ustajala u šest ujutro da spremim pitu i sarmu, a ona bi nadgledala svaki moj pokret. “Pazi da ne zagori!” — vikala bi iz dnevne sobe. Kad bi gosti otišli, ostajala bih sama s planinom suđa i osjećajem da nikad neću biti dovoljno dobra.
Jednog dana, dok sam slagala veš u ormar, naišla sam na pismo koje sam sebi napisala prije braka: “Ne zaboravi tko si. Ne zaboravi što želiš.” Suze su mi navrle na oči. Gdje sam nestala? Gdje je ona Mirela koja je sanjala o vlastitom stanu, o slobodi?
Te večeri pokušala sam razgovarati s Adnanom.
“Adnane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu.”
Pogledao me zbunjeno: “Šta ti fali? Mama ti sve pomaže.”
“Ne pomaže mi! Guši me! Želim svoj prostor, svoj mir!”
Slegnuo je ramenima: “Zlata je takva. Navikni se.”
Te riječi su me presjekle kao nož. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala — prijatelje koje sam zapostavila jer Zlata nije voljela da dolaze; posao koji sam odbila jer “nije vrijeme za karijeru kad trebaš misliti na porodicu”; snove o putovanjima koje sam zamijenila za beskrajne ručkove i tuđe želje.
Sljedećih dana postajalo je sve gore. Zlata je počela birati čak i moju odjeću: “Ovo ti nije za tebe, Mirela. Previše je upadljivo.” Počela sam izbjegavati ogledalo jer nisam prepoznavala ženu koja me gleda.
Jednog jutra, dok sam pila kafu na balkonu, prišla mi je komšinica Jasmina.
“Mirela, vidim te svaki dan… Nisi ti više ona vesela cura s fakulteta. Šta ti rade?”
Nisam znala šta da kažem. Samo sam slegnula ramenima.
“Znaš,” nastavila je tiho, “moja sestra je prošla isto s mužem i njegovom mamom. Tek kad je otišla od njih, počela je živjeti. Razmisli dobro šta želiš. Život brzo prođe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Te večeri odlučila sam razgovarati sa Zlatom.
“Zlata, moramo razgovarati,” rekla sam drhtavim glasom.
Pogledala me ispod naočala: “Šta sad nije dobro?”
“Ne mogu više ovako. Trebam svoj prostor. Trebam svoj život.”
Nasmijala se podrugljivo: “A gdje ćeš ti bez nas? Ko će tebe trpiti? Adnan neće nigdje s tobom!”
Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo.
“Možda neće,” odgovorila sam tiho, “ali ja više ne mogu ovako živjeti.”
Te noći spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod mame u Bihać. Adnan nije ni pokušao da me zaustavi. Poslala sam mu poruku: “Kad budeš spreman živjeti sa mnom kao partner, a ne kao sin svoje majke — javi se.”
Prvih dana kod mame osjećala sam se kao da mi je neko skinuo ogroman teret s leđa. Plakala sam i smijala se istovremeno. Mama me grlila i šaptala: “Dobro si učinila, dijete moje. Sad si opet ti ona stara Mirela.”
Adnan mi se javio nakon dvije sedmice.
“Mirela, hajde kući… Mama obećava da će biti bolja.”
“Ne vraćam se dok ne budemo imali svoj stan,” odgovorila sam odlučno.
Prošlo je nekoliko mjeseci dok Adnan nije skupio hrabrosti da iznajmimo mali stan u Sarajevu. Zlata nije dolazila često — a kad bi došla, ja bih joj jasno dala do znanja gdje su granice.
Danas dišem punim plućima. Imam posao koji volim, prijatelje koji me podržavaju i muža koji me napokon vidi kao partnericu, a ne kao produžetak svoje majke.
Ponekad se zapitam: koliko nas još živi tuđe živote zbog straha od osude ili samoće? Koliko nas još čeka da ih neko izbavi iz tuđih okova? Možda je vrijeme da same sebi budemo spas.