Između dvije vatre: Kad svekrva poželi novi početak
“Ne mogu više ovako, Jasmina. Želim živjeti, a ne samo preživljavati.” Glas moje svekrve, Ankice, drhtao je kroz slušalicu. Bilo je to u srijedu navečer, dok sam rezala luk za večeru. U pozadini su se čuli dječji smijeh i televizor na kojem je išla neka stara serija. Nikada prije nisam čula Ankicu tako slomljenu, ali istovremeno odlučnu.
“Što to znači, Ankice?” pitala sam tiho, gledajući kroz prozor u dvorište gdje je moj muž, Dario, pokušavao popraviti bicikl našem sinu. “Znači da… želim otići. Želim novi život. Ne mogu više biti samo ‘tvoja svekrva’ ili ‘Darijeva mama’. Želim biti ja.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Ankica mi je bila više od svekrve; nakon što sam izgubila majku, ona je postala moj oslonac. Zajedno smo kuhale, plakale i smijale se. Ali znala sam da Dario neće ovo prihvatiti lako. Njegov otac je umro prije dvije godine i od tada je Dario bio opsjednut time da majka ostane uz nas, kao da će tako zadržati prošlost živom.
Te večeri nisam rekla ništa Dariju. Samo sam ga gledala kako briše ruke o stare hlače i ulazi u kuću s osmijehom. “Što ima za večeru?” pitao je veselo. Nisam imala snage reći mu istinu.
Ali Ankica nije čekala. Sljedeće jutro došla je kod nas s malim koferom i sjela za kuhinjski stol. “Dario, moramo razgovarati,” rekla je čvrsto. Dario ju je pogledao zbunjeno, a onda mene, kao da traži potvrdu da je sve u redu.
“Mama, što se događa?”
“Odlazim. Pronašla sam stan u Sarajevu. Tamo imam prijateljicu iz mladosti, Senadu. Idem kod nje dok ne stanem na noge.”
Dario je problijedio. “Ne možeš nas ostaviti! Tata bi se prevrnuo u grobu! Kako možeš to napraviti unucima? Meni?”
Ankica ga je gledala mirno, ali su joj oči bile pune suza. “Dario, cijeli život sam bila tu za vas. Sad želim biti tu za sebe.”
Nastala je tišina koju su prekidali samo zvukovi iz dvorišta – susjedin pas, prolazak tramvaja niz ulicu. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
Dario je ustao naglo, stolica je zaskričala po pločicama. “Znači, mi ti više ništa ne značimo? Super! Odi onda!”
Nakon što je zalupio vratima, Ankica se slomila. Plakala je tiho, a ja sam joj stisnula ruku. “Zaslužujete biti sretni,” šapnula sam.
Sljedećih dana Dario nije razgovarao ni sa mnom ni s djecom. Bio je hladan, povučen, kao da ga je netko isključio iz života. Djeca su pitala gdje je baka, a ja sam lagala da je otišla na put.
Jedne noći probudila sam se i zatekla Darija kako sjedi u mraku dnevne sobe. “Zašto si na njezinoj strani?” pitao me bez ljutnje, samo s tugom.
“Nisam ni na čijoj strani,” odgovorila sam iskreno. “Ali razumijem je. I ona ima pravo na sreću.”
“A što ćemo mi bez nje? Kako da djeci objasnim da baka više ne želi biti s nama?”
Nisam imala odgovor. Znala sam da će ovo promijeniti sve – našu obitelj, naš odnos, našu svakodnevicu.
Tjedni su prolazili. Ankica mi se javljala iz Sarajeva; zvučala je sretnije nego ikad prije. Prvi put nakon dugo vremena upisala je tečaj slikanja, išla na izlete s prijateljicama i čak upoznala nekog čovjeka – Mirzu, udovca iz Zenice.
Kad sam to spomenula Dariju, samo je odmahnuo rukom: “Neka radi što hoće! Nema više majke za mene.” Ali vidjela sam kako mu ruke drhte dok to govori.
Jednog dana došla nam je pošta – razglednica iz Sarajeva s Ankicinim rukopisom: “Dragi moji, nadam se da ste dobro. Volim vas i mislim na vas svaki dan.” Djeca su bila oduševljena, ali Dario nije ni pogledao razglednicu.
Naša svakodnevica postala je tiha borba – između prošlosti i budućnosti, između očekivanja i stvarnosti. Osjećala sam se rastrgano: s jedne strane žena koja želi slobodu i sreću nakon godina žrtvovanja, s druge muž koji ne može pustiti prošlost.
Jedne subote odlučila sam otići kod Ankice u Sarajevo. Sjela sam s njom na balkon njenog malog stana dok je sunce zalazilo iza Trebevića.
“Jasmina,” rekla mi je tiho, “znam da te stavljam u nezgodan položaj. Ali nisam mogla više živjeti tuđi život.” Pogledala me sa suzama u očima: “Hoćeš li mi ikad oprostiti što sam otišla?”
Zagrlila sam je čvrsto: “Nema što opraštati. Samo želim da si sretna.”
Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja ali i krivnje – kao da sam izdala Darija podržavajući njegovu majku.
Dugo smo šutjeli jedno pred drugim dok jedne večeri nije progovorio: “Možda… možda bih trebao nazvati mamu? Možda joj mogu oprostiti.”
Pogledala sam ga s nadom: “Vrijeme liječi sve rane, Dario. Samo moraš pustiti prošlost da ode.”
I sada, dok pišem ove riječi i gledam svoju obitelj kako polako zacjeljuje, pitam se: Koliko često žrtvujemo vlastitu sreću zbog tuđih očekivanja? I tko smo mi da sudimo onima koji napokon odluče živjeti za sebe?