Između dvije vatre: Kako sam pokušala spojiti generacije pod istim krovom
“Opet ništa za raditi!” viknula je Lana, bacivši se na stari bakin kauč prekriven heklanim prekrivačem. Njen mlađi brat Filip sjedio je na podu, vrteći u rukama drvenu kocku koju je baka izvukla iz ormara još prošlog ljeta. Baka Mara, moja majka, stajala je na vratima dnevne sobe s tanjurom punim domaćih kolača, pokušavajući unijeti malo radosti u prostoriju.
“Djeco, napravila sam šape i oblatne, kao kad ste bili mali!” rekla je s osmijehom koji je polako blijedio kad je vidjela njihove nezainteresirane poglede.
Stajala sam u hodniku, slušajući taj prizor, osjećajući kako mi srce tone. Svaki vikend isti scenarij: ja dovodim Lanu i Filipa kod mame, nadajući se da će provesti kvalitetno vrijeme zajedno, a završava tako da djeca broje minute do povratka kući, a mama se povlači u kuhinju, potiho brišući suze.
“Mama, možemo li doma? Ovdje nema interneta!” Lana je već po tko zna koji put izgovorila tu rečenicu. Filip je šutio, ali njegov pogled prema mobitelu bio je dovoljan da shvatim što mu je na umu.
Sjetila sam se svog djetinjstva u ovoj istoj kući. Ljeto bi mirisalo na svježe pokošenu travu i bakin kruh. Igrali smo se skrivača po dvorištu, penjali na trešnju iza kuće, a navečer slušali bakine priče o djetinjstvu u Bosni. Danas, sve to kao da ne postoji. Djeca žele YouTube, TikTok i igrice. Baka ne zna ni upaliti tablet.
“Lana, Filipe, hajde pomozite baki oko kolača!” pokušala sam ih animirati. Lana je zakolutala očima, a Filip se nevoljko pridigao.
“Zašto uvijek moramo raditi nešto što ona želi? Nikad ne radimo ništa zabavno!” Lana je tiho promrmljala.
Baka je to čula. Pogledala me tužno i šapnula: “Možda sam ja stvarno postala dosadna…”
Te večeri, kad smo se vratili kući, sjela sam za stol i dugo razmišljala. Jesam li pogriješila što sam očekivala da će se njihovi svjetovi spontano spojiti? Možda sam trebala više pomoći mami da razumije što djeca vole ili djecu naučiti cijeniti ono što baka nudi.
Sljedećeg vikenda odlučila sam pokušati nešto novo. Prije odlaska kod bake, sjela sam s Lanom i Filipom.
“Znam da vam je kod bake ponekad dosadno. Ali što mislite da ovaj put vi predložite nešto što biste voljeli raditi zajedno? Možda možete naučiti baku neku igru na mobitelu ili joj pokazati kako se koristi tablet?”
Lana me pogledala sumnjičavo. “Baka to neće htjeti. Ona uvijek kaže da joj je to glupo.”
“A što ako vi nju pitate da vas nauči nešto što ona zna? Možda neki bakin recept ili kako se hekla?”
Filip je slegnuo ramenima. “Možemo probati…”
Kad smo stigli kod bake, atmosfera je bila napeta. Djeca su sjela za stol s mobitelima u rukama, a baka je tiho prala suđe u kuhinji. U jednom trenutku Lana je ustala i otišla do bake.
“Bako… možeš li me naučiti kako se rade one šape?”
Baka ju je pogledala iznenađeno, oči su joj zasjale.
“Naravno, dušo! Hajde, operi ruke pa ćemo zajedno!”
Filip se pridružio nakon nekoliko minuta. Smijali su se kad im tijesto nije ispalo kako treba. Baka im je pričala kako je kao djevojčica u Sarajevu pekla kolače sa svojom mamom. Prvi put nakon dugo vremena čula sam smijeh iz kuhinje.
Kasnije tog dana Lana je pokazala baki kako koristiti kameru na mobitelu. Snimali su kratki video dok su pekli kolače. Baka se smijala kad je vidjela sebe na ekranu.
Ali idila nije dugo trajala. Sljedećeg vikenda Lana nije htjela ići kod bake.
“Dosadno mi je tamo! Svejedno mi fali internet i društvo!”
Pokušavala sam objasniti važnost obitelji, ali osjećala sam da gubim bitku s vremenom i tehnologijom.
Jedne večeri sjela sam s mamom uz čaj.
“Mama, bojim se da će djeca zaboraviti koliko si im značila kad su bili mali. Sve ih manje zanimaš…”
Mama me pogledala s blagim osmijehom.
“Znam, kćeri. Vrijeme ide dalje. I ja sam nekad mislila da su moji roditelji dosadni. Ali znaš što? Kad odrastu, možda će se sjetiti ovih trenutaka više nego što misliš. Samo im treba dati vremena.”
Te riječi su mi ostale urezane u srcu.
Nisam pronašla čarobno rješenje za naš problem. Ponekad vikendi kod bake prođu u smijehu i zajedničkim aktivnostima, ponekad u tišini i dosadi. Ali trudim se ne odustati. Svaki put kad Lana ili Filip naprave nešto lijepo za baku ili kad baka nauči nešto novo od njih, osjećam malu pobjedu.
Možda ne možemo izbjeći generacijski jaz, ali možemo graditi mostove – polako, strpljivo, korak po korak.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji ti koji trebaju više učiti od djece ili djeca od nas? Možemo li ikada zaista spojiti prošlost i sadašnjost pod istim krovom?