Između četiri zida: Odlazak iz kuće koju više nisam mogla zvati domom

“Ne možeš ti tako razgovarati sa mnom, Jasmina! U ovoj kući se zna red!” glas Zorice, moje svekrve, odjekivao je kroz hodnik dok sam drhtavim rukama pokušavala pronaći ključeve. “Zorice, molim vas, samo želim malo mira…” prošaptala sam, ali ona je već bila ispred mene, lice joj je bilo crveno od bijesa. “Mira? Mira ćeš imati kad naučiš poštovati ovu kuću i mog sina!”

Taj dan, kao i svaki drugi u posljednje tri godine, bio je borba. Kad sam se udala za Adnana, vjerovala sam da ulazim u porodicu punu ljubavi. On je bio tih, povučen, ali nježan prema meni. No, čim smo se vratili s medenog mjeseca i uselili kod njegovih roditelja u Sarajevu, sve se promijenilo. Zorica je preuzela kontrolu nad svakim aspektom našeg života – od toga što ćemo jesti do toga kad smijem izaći iz kuće. Adnan je šutio. “Znaš kakva je moja majka, pusti je, proći će…” govorio bi tiho dok bi mi noću brisao suze s obraza.

Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je nova borba za dostojanstvo. “Jasmina, nisi dobro oprala suđe! Jasmina, nisi dovoljno posolila supu! Jasmina, gdje si bila toliko dugo u trgovini?” Njene riječi su me rezale dublje od bilo kakvog fizičkog bola. Ponekad bih uhvatila Adnana kako me gleda s tugom, ali nikad nije stao uz mene. Njegova šutnja bila je gora od njenih riječi.

Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala svjetla grada, prišla mi je moja sestra Lejla. “Ne mogu te više gledati ovakvu, Jasmina. Ovo nije život. Dođi kod mene dok ne smisliš šta ćeš dalje.” Pogledala sam je kroz suze i klimnula glavom. Znala sam da moram otići, ali strah me paralizirao. Šta će reći ljudi? Šta će reći moja mama u Mostaru? Hoće li me iko razumjeti?

Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale Zoričine riječi: “Niko te neće htjeti ako odeš od mog sina!” Ali kad sam ujutro vidjela Adnana kako sjedi za stolom i šuti dok mu majka govori kako sam nesposobna žena, nešto se slomilo u meni. Spakirala sam torbu, uzela ključeve i bez riječi izašla iz stana.

Sada sjedim u Lejlinom malom stanu na Grbavici. Gledam kroz prozor i pitam se gdje sam pogriješila. Telefon mi neprestano zvoni – Adnan šalje poruke: “Vrati se, molim te.” Zorica šalje prijetnje: “Sramotiš nas pred cijelim komšilukom!” Moja mama plače na telefon: “Kćeri, vrati se kući ako ne možeš tamo…”

Ali ne mogu natrag. Ne mogu više biti ona Jasmina koja šuti i trpi. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da dišem. Lejla mi donosi čaj i sjeda pored mene. “Znaš da si napravila pravu stvar?” pita me tiho.

“Ne znam više ništa… Bojim se budućnosti. Bojim se da ću ostati sama, da ću biti obilježena kao ona koja nije izdržala…”

Lejla me grli. “Bolje biti sama nego izgubljena među ljudima koji te ne vole. Sjeti se toga svaki put kad posumnjaš u sebe.”

Dani prolaze sporo. Tražim posao, šaljem molbe, ali svi gledaju moj prsten na ruci i pitaju: “A muž?” U Bosni i Hrvatskoj žena bez muža još uvijek je tema za ogovaranje. Komšinica iz Mostara šalje poruku mojoj mami: “Šta joj bi? Tako dobar dečko…” Nitko ne vidi što se dešava iza zatvorenih vrata.

Jedne večeri Adnan dolazi pred zgradu. Kiša pada, on stoji mokar i izgubljen. “Jasmina, hajde kući… Mama obećava da će biti bolja.” Gledam ga kroz prozor i srce mi puca. Voljela sam ga svim srcem, ali više ne mogu natrag.

Silazim do njega samo da mu kažem istinu.

“Adnane, voljela sam te više od svega, ali tvoja šutnja me ubila više nego njene riječi. Trebao si stati uz mene makar jednom. Ne mogu više živjeti između četiri zida koja nisu moj dom.” On spušta glavu i odlazi bez riječi.

Vraćam se gore i osjećam olakšanje pomiješano s tugom. Lejla me grli i šapće: “Sad si slobodna.” Ali sloboda ima svoju cijenu – usamljenost, nesigurnost, strah od budućnosti.

Svake večeri prije spavanja pitam se: Je li ovo kraj ili početak mog života? Hoću li ikada ponovno vjerovati nekome? Ili je bolje biti sama nego ponovno izgubiti sebe?

Možda vi znate odgovor bolje od mene – što biste vi učinili na mom mjestu?