Između dužnosti i slobode: Moj rat s mamom za vlastiti život

“Opet kasniš s uplatom, Lejla! Znaš da mi treba za režije!” Mamim glas parao je tišinu mog malog stana u Zagrebu. Držala sam mobitel stisnut uz uho, dok su mi ruke drhtale iznad tipkovnice. U pozadini se čuo zvuk tramvaja, ali njezine riječi bile su glasnije od svega. “Mama, imam i ja račune… ovaj mjesec mi je stvarno teško,” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula: “Ti si mi jedina! Tko će mi pomoći ako nećeš ti? Znaš da ne mogu sama!”

Odmalena sam bila njezina desna ruka. Tata je otišao kad sam imala devet godina, a brat Emir je otišao raditi u Njemačku čim je završio srednju školu. Ostale smo same u našem malom stanu u Sarajevu. Mama je radila kao čistačica u školi, ali novca nikad nije bilo dovoljno. Sjećam se kako sam još kao dijete skupljala boce po haustoru da joj mogu kupiti kavu za rođendan. “Lejla, ti si moja snaga,” govorila bi mi dok bi me grlila navečer prije spavanja.

Ali ta snaga s godinama je postala okov. Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, mislila sam da ću napokon živjeti svoj život. Prvi put sam imala svoj krevet, svoju sobu, svoje prijatelje. Ali svaki mjesec, čim bih dobila stipendiju ili zaradila nešto od studentskog posla, pola novca slala sam mami. “Samo dok ne nađem bolji posao,” govorila je. Prošlo je deset godina.

Sada imam 29 godina, radim u jednoj IT firmi i živim u garsonijeri na Trešnjevci. Imam dečka, Ivana, koji me voli i podržava, ali sve češće ga lažem o tome gdje odlazi moj novac. “Moram pomoći mami, nema nikog osim mene,” šapćem mu dok pokušavam sakriti suze.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe s mamom oko novca, Ivan me zatekao kako sjedim na podu kupaonice i plačem. “Lejla, ovo više nije normalno. Ti si odrasla žena, imaš pravo na svoj život!” rekao je tiho. “Znam… ali osjećam se kao izdajica svaki put kad pomislim na sebe,” odgovorila sam kroz suze.

Nekoliko dana kasnije, mama me nazvala usred radnog vremena. “Lejla, hitno mi treba 300 eura za popravak bojlera! Ako ne pošalješ danas, ostat ću bez tople vode!” Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. U firmi su najavili rezanje plaća zbog krize i znala sam da neću moći pokriti ni svoje troškove. “Mama, stvarno ne mogu ovaj mjesec…” počela sam, ali ona je počela plakati: “Zar si i ti kao tvoj brat? Svi ste me ostavili!”

Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale njezine riječi: “Svi ste me ostavili.” Sjetila sam se kako je brat Emir otišao bez pozdrava i godinama se nije javljao. Mama ga je proklinjala predamnom: “Muškarci su sebični! Samo ti si mi ostala.”

Sljedeći dan nazvala sam Emira u Njemačku. Nisam ga čula godinama. “Emire… treba mi tvoja pomoć. Ne mogu više sama s mamom,” rekla sam drhtavim glasom. S druge strane čuo se uzdah: “Lejla, znam kako ti je. Zato sam i otišao. Mama nikad nije znala pustiti… ali moraš misliti na sebe. Ako joj stalno pomažeš, nikad neće stati.” Osjetila sam bijes i tugu istovremeno: “Lako je tebi reći kad si daleko! Ja sam ovdje svaki dan!”

Nakon tog razgovora odlučila sam otići kod psihologinje. Prvi put u životu priznala sam sebi da nisam sretna. “Lejla, vi niste odgovorni za majčinu sreću,” rekla mi je psihologinja Jasmina. “Imate pravo postaviti granice.” Te riječi su mi zvučale kao hereza.

Sljedeći put kad me mama nazvala zbog novca, skupila sam hrabrost: “Mama, volim te i uvijek ću ti pomoći kad mogu, ali više ne mogu svaki mjesec slati novac. Moram misliti i na sebe.” Nastala je tišina s druge strane linije. Očekivala sam viku ili plač, ali mama je samo šutjela. Nakon nekoliko sekundi rekla je: “Znači sad više nisam važna? Dobro, snaći ću se sama.” Spustila je slušalicu.

Tjednima nakon toga osjećala sam se kao najgora kćerka na svijetu. Ivan me tješio: “Nisi ti kriva što mama ne zna biti sama.” Počela sam štedjeti novac za prvi pravi godišnji odmor s njim. Ali svaki put kad bih otvorila štednju, osjećaj krivnje bi me gušio.

Jednog dana stigla mi je poruka od Emira: “Mama me zvala. Kaže da si joj okrenula leđa. Ne daj da te ucjenjuje osjećajima, Lejla.” Po prvi put osjetila sam olakšanje što nisam sama u ovom ratu.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nisam poslala novac svaki mjesec. Mama se ljuti i ne javlja često, ali ja prvi put osjećam da dišem punim plućima. Imam više vremena za Ivana, za prijatelje, za sebe.

Ali svake noći prije spavanja pitam se: Jesam li loša kćerka jer biram sebe? Je li moguće biti dobar čovjek i istovremeno slobodan od tuđih očekivanja? Što vi mislite – gdje završava dužnost prema roditelju i počinje pravo na vlastitu sreću?