Između Dvije Kuhinje: Moj Muž, Njegova Majka i Ja
“Opet si stavila previše luka. Znaš da ga ne volim,” promrmljao je Ivan, gurajući tanjur prema rubu stola. Pogledala sam ga, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu: “Ali jučer si rekao da je gulaš bio bezukusan…” Nije mi odgovorio. Samo je ustao i otišao u dnevnu sobu, ostavljajući me samu s tanjurom koji je još uvijek bio pun.
Nisam ni stigla sjesti kad je mobitel zazvonio. Bila je to njegova majka, gospođa Ljubica. “Ivane, sine, dolaziš li sutra na ručak? Pravim sarme, tvoje omiljene!” Ivanovo lice se odmah ozarilo. “Naravno, mama! Jedva čekam!”
Te večeri sam dugo sjedila u kuhinji, gledajući kroz prozor u praznu ulicu. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Kad smo se vjenčali prije četiri godine, Ivan je bio nježan, pun razumijevanja. Zajedno smo birali zavjese za stan, smijali se dok smo sastavljali ormare iz Ikee i sanjali o budućnosti. Ali čim smo počeli živjeti sami, sve se promijenilo. Svaka moja greška u kuhinji postala je tema za raspravu. “Moja mama nikad ne bi ovako skuhala rižu,” znao bi reći, a ja bih osjećala kako mi srce tone.
Nedjelja je došla prebrzo. U autu je Ivan bio neobično veseo. “Samo da znaš, mama pravi i pitu od jabuka. To ti je najbolja pita na svijetu!” Kimnula sam glavom, pokušavajući sakriti tugu. Kad smo stigli, Ljubica nas je dočekala raširenih ruku. “Ajde, djeco, ručak je skoro gotov!”
Za stolom je Ivan bio druga osoba. Jeo je sve što mu je Ljubica stavila na tanjur, čak i paprike koje kod kuće ni ne pogleda. “Mama, ovo je fantastično! Kako ti uspijeva ovako mekano meso?” Ljubica se nasmijala i pogledala mene: “Ma to su godine iskustva, draga moja. Treba znati kuhati za muškarca.” Osjetila sam kako mi obrazi gore.
Nakon ručka, dok su Ivan i njegova majka pili kavu u dnevnoj sobi, ostala sam sama u kuhinji s hrpom suđa. Ljubica je ušla i tiho rekla: “Znaš, draga, muškarci su ti kao djeca. Treba im ugađati.” Pogledala me s visoka, kao da procjenjuje moju vrijednost kroz prljave tanjure.
Na povratku kući Ivan nije rekao ni riječ o ručku. Samo je upalio radio i pjevušio uz Olivera Dragojevića. Kad smo stigli, upitala sam ga: “Zašto kod tvoje mame jedeš sve, a kod mene stalno imaš prigovore?” Pogledao me kao da sam ga uvrijedila: “Moja mama zna kuhati. Ti još imaš puno za naučiti.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Ljubičine riječi i Ivanove kritike. Sjetila sam se svoje mame i njenih toplih juha koje su mirisale na djetinjstvo. Nikad nije bilo važno je li nešto previše slano ili nedovoljno kuhano – važno je bilo da smo zajedno.
Sljedećih dana pokušavala sam sve – nove recepte s interneta, savjete iz starih kuharica koje mi je baka ostavila, čak sam zvala prijateljicu Amru iz Sarajeva da mi objasni kako ona pravi begovu čorbu. Svaki put Ivan bi pronašao nešto što mu smeta: “Previše začina”, “Premalo mesa”, “Zašto nisi napravila kao moja mama?”
Jedne večeri došla sam kući ranije s posla i zatekla Ivana kako razgovara s Ljubicom preko videopoziva. “Mama, pokaži mi još jednom kako praviš onaj umak za šniclu… Ma ne, ona to nikad ne može pogoditi.” Nisam mogla vjerovati što čujem. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
Te večeri nisam ništa skuhala. Sjela sam za stol s praznim tanjurom ispred sebe. Ivan je ušao u kuhinju i zbunjeno me pogledao: “Šta je sad ovo? Nema večere?” Pogledala sam ga ravno u oči: “Ne mogu više tako. Ne mogu stalno biti lošija od tvoje mame.” Nastala je tišina koju je mogao presjeći nožem.
“Možda bi trebala više učiti od nje,” rekao je tiho.
“A možda bi ti trebao naučiti cijeniti trud koji ulažem svaki dan,” odgovorila sam drhteći.
Sutradan sam otišla kod svoje mame na ručak. Sjela sam za stol kao dijete i pustila da me utješi miris njene juhe od povrća. Ispričala sam joj sve – o Ivanovim kritikama, o Ljubičinim savjetima koji su uvijek zvučali kao prijekorima.
Mama me zagrlila: “Sine, ljubav nije natjecanje tko bolje kuha. Ako te ne cijeni zbog toga što jesi, nego zbog toga što nisi njegova mama – onda moraš odlučiti što ti je važnije: njegov tanjur ili tvoje srce.”
Vratila sam se kući odlučna da nešto promijenim. Sljedećih dana nisam više pokušavala pogoditi Ivanove standarde. Kuhala sam ono što volim, ono što me podsjeća na dom i djetinjstvo. Ivan je protestirao prvih nekoliko dana, ali onda je počeo jesti bez riječi.
Jedne večeri sjeo je za stol i tiho rekao: “Znaš… možda sam bio prestrog prema tebi.” Pogledala sam ga iznenađeno.
“Možda… Ali znaš li koliko boli kad svaki dan osjećaš da nisi dovoljno dobra?”
Ivan je šutio dugo vremena.
Danas još uvijek kuham – ali više ne zbog Ivana ili njegove majke. Kuham zbog sebe, zbog uspomena koje želim stvoriti za svoju djecu jednog dana.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u sjeni tuđih očekivanja? I koliko dugo ćemo dopuštati da nas tuđa mišljenja određuju?