Između Dvoje Srca: Borba za Drugo Dijete
“Ne mogu više o tome razgovarati, Aleksandra!” Nikola je tresnuo tanjur o stol tako snažno da je juha zapljusnula stolnjak. Naša kćerka Lana, tek navršila četiri godine, prestrašeno me pogledala ispod šiški. U tom trenutku, sve moje nade, svi moji planovi i snovi o još jednom djetetu srušili su se poput kule od karata.
Nikada nisam mislila da ću se u 36. godini osjećati ovako usamljeno u vlastitom domu. Kad sam prije sedam godina upoznala Nikolu na rođendanu zajedničkog prijatelja u Sarajevu, bio je šarmantan, duhovit i pun života. Znao je pričati viceve o Mostaru i Zagrebu, a ja sam se smijala kao nikad prije. Znao je da iza sebe ima dva braka, sina Ivana od 22 godine koji živi s majkom u Splitu i kćerku Lejlu od 17 koja povremeno dolazi kod nas u Zagreb. Nisam tada razmišljala o budućnosti; bila sam zaljubljena do ušiju.
S vremenom sam shvatila da je Nikola umoran od svega – od razvoda, od borbe za alimentaciju, od beskrajnih rasprava s bivšim suprugama. Ali ja sam željela obitelj. Pravu, toplu, punu smijeha i dječje graje. Kad se Lana rodila, bila sam najsretnija žena na svijetu. No kako su godine prolazile, osjećala sam prazninu koju ni ljubav prema Lani nije mogla ispuniti.
“Aleksandra, molim te, shvati me! Imam 55 godina! Ne mogu opet prolaziti kroz pelene, neprospavane noći i brige oko škole!” vikao je Nikola jedne večeri dok smo sjedili na balkonu. Pogled mu je bio umoran, a ruke su mu drhtale dok je palio cigaretu.
“A što je sa mnom? Zar ja nemam pravo na još jedno dijete? Zar Lana ne zaslužuje brata ili sestru?” pitala sam tiho, gotovo šaptom.
“Imaš ti pravo na sve… ali ja više nemam snage. Ne mogu više biti otac iz početka.”
Tišina koja je uslijedila bila je gora od svake svađe. Počela sam se pitati jesam li sebična što želim još jedno dijete ili je on sebičan što mi to uskraćuje.
Moja mama, Jasna, često mi govori: “Dijete moje, život nije bajka. Moraš birati – ili ćeš biti sretna s onim što imaš ili ćeš cijeli život žaliti za onim što nemaš.” Ali kako da biram između ljubavi prema mužu i ljubavi prema djetetu koje još nije ni rođeno?
Najteže mi padaju vikendi kad Lejla dođe kod nas. Ona i Lana se igraju satima, a meni srce puca gledajući ih zajedno. Lejla mi jednom prilikom priđe dok smo slagale puzzle: “Teta Aleksandra, znaš li da bih voljela imati još jednog brata ili sestru? Ivan je predaleko, a Lana je još mala…”
Te večeri sam plakala u kupaonici dok su svi spavali. Osjećala sam se kao da me život kažnjava zbog mojih želja.
Na poslu sam sve češće odsutna mislima. Kolegica Mirela me zabrinuto pita: “Je li sve u redu kod kuće? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.” Samo bih slegnula ramenima i nastavila tipkati izvještaje za šefa.
Jednog dana sam odlučila razgovarati s Ivanom. Pozvala sam ga na kavu kad je došao u Zagreb zbog fakulteta. “Ivane, kako ti gledaš na to da tvoj tata ima još jedno dijete?”
Pogledao me iznenađeno pa slegnuo ramenima: “Iskreno? Meni bi bilo drago. Tata je zadnjih godina nekako… smireniji otkad ste vas dvoje zajedno. Ali znam da ga brine što će biti kad ostari. Boji se da neće moći biti dobar otac kao meni ili Lejli.”
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenju. Nikola nije bio samo tvrdoglav – bio je uplašen.
Pokušala sam razgovarati s njim bez pritiska. “Nikola, ne tražim da odmah odlučiš. Samo želim da razgovaramo o tome kao partneri. Možda postoji način… Možda možemo potražiti pomoć savjetnika?”
On je samo odmahnuo glavom: “Ne vjerujem ja tim psiholozima. To su gluposti za bogate ljude iz centra grada.”
Osjećala sam kako se zid između nas svakim danom povećava. Počeli smo spavati u odvojenim sobama pod izgovorom da Lana ima noćne more i treba me uz sebe.
Jedne večeri, dok sam spremala Lanu za spavanje, pitala me: “Mama, hoću li ikad imati brata ili sestru kao Lejla?”
Nisam znala što da joj odgovorim. Samo sam je zagrlila i obećala joj da ću uvijek biti tu za nju.
Sve češće razmišljam o razvodu. Je li ispravno ostati u braku gdje se osjećam neispunjeno? Ili bih trebala biti zahvalna na onome što imam? Bojim se budućnosti bez Nikole, ali još više me plaši pomisao da ću jednog dana žaliti što nisam pokušala ostvariti svoj san.
Moja prijateljica Amra iz Sarajeva mi kaže: “Aleksandra, život ti uvijek daje izbor – ali rijetko kad oba puta vode do sreće.” I možda je u pravu.
Danas sjedim sama u dnevnoj sobi dok Nikola gleda utakmicu s prijateljima u kafani, a Lana spava pored mene. Pišem ove riječi jer ne znam kako dalje.
Možda vi znate odgovor: Je li ljubav dovoljna kad su snovi različiti? Ili treba imati hrabrosti tražiti ono što ti srce najviše želi?