Između Dvoje Srca: Kad Tvoj Dom Postane Bojište
“Ne može ovako više, Lejla! Ili ona, ili ja!” vikao je Adnan dok je lupao vratima dnevnog boravka. Njegov glas odjekivao je kroz stan, a ja sam stajala u kuhinji, držeći šalicu čaja koja mi se tresla u rukama. Majka je sjedila za stolom, pogleda prikovanog za pod, šuteći kao da je svaka riječ preteška.
Od djetinjstva sam bila mamina sjena. Otac nas je napustio kad sam imala šest godina, a ona je bila sve što sam imala. Učila me kako se preživljava kad nemaš ništa osim ljubavi i tvrdoglavosti. Kad sam upoznala Adnana na fakultetu u Sarajevu, činilo se kao da mi se život napokon osmjehnuo. Vjenčali smo se skromno, a jedina opcija bila je da živimo kod moje mame u njezinom stanu na Grbavici. Nismo imali novca za najam, a ona je rekla: “Ovdje ste uvijek dobrodošli. Ovo je tvoj dom.”
Prve mjesece sve je bilo u redu. Mama bi nam kuhala večere, Adnan bi joj pomagao oko sitnih popravaka. Ali s vremenom, počele su sitne trzavice. “Zašto tvoja mama uvijek ulazi bez kucanja?” pitao bi Adnan. “Ne mogu se opustiti u vlastitom domu.” Ja bih slegnula ramenima, pokušavajući smiriti situaciju: “To je njezin stan, Adnane.”
Ali tenzije su rasle. Mama bi komentirala kako perem rublje ili što kuham za ručak. Adnan bi odgovarao pasivnom agresijom, povlačeći se u sobu i izbjegavajući razgovor. Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam ih kako se svađaju u hodniku.
“Vi mladi mislite da sve znate!” vikala je mama.
“A vi stariji mislite da imate pravo na sve!” odgovorio je Adnan.
Ušla sam među njih, pokušavajući ih smiriti, ali osjećala sam kako mi srce puca na pola. Svaki dan bio je nova borba – između žene koju volim najviše na svijetu i muškarca s kojim želim graditi budućnost.
Jednog jutra, dok sam sjedila s mamom uz kavu, tiho mi je rekla: “Lejla, možda bi bilo bolje da ja odem kod tvoje tetke u Mostar. Ne želim vam biti teret.” Suze su mi navrle na oči. “Mama, ovo je tvoj dom! Neću dozvoliti da te itko tjera iz njega!”
Ali Adnan nije popuštao. Postajao je sve hladniji prema meni. Počeo je kasno dolaziti kući, izbjegavao me u krevetu. Jedne noći, kad sam ga pitala što mu je, samo je rekao: “Ne mogu više ovako. Ili ona ide, ili ja odlazim.”
Te riječi su me slomile. Satima sam sjedila na balkonu gledajući svjetla Sarajeva i razmišljala: kako sam došla do toga da biram između majke i muža? Nisam spavala cijelu noć.
Sljedećeg dana pokušala sam razgovarati s mamom i Adnanom zajedno.
“Moramo naći rješenje,” rekla sam drhtavim glasom.
Mama je šutjela, a Adnan je samo odmahnuo glavom.
“Lejla, ja te volim, ali ne mogu živjeti pod istim krovom s tvojom majkom. Osjećam se kao gost u vlastitom životu!”
Mama je tiho dodala: “Ja sam stara žena. Meni ne treba puno. Samo želim da si ti sretna. Ako treba, otići ću.”
Pogledala sam ih oboje i osjetila kako me guši osjećaj nemoći. Zar stvarno moram birati? Zar ljubav prema jednom znači izdaju drugog?
Tih dana nisam mogla jesti ni spavati. Na poslu su me kolegice pitale jesam li dobro. Nisam znala što reći. U tramvaju bih gledala druge ljude i pitala se koliko ih nosi ovakve terete na srcu.
Jedne večeri otišla sam kod prijateljice Amre na kafu.
“Lejla, moraš misliti i na sebe,” rekla mi je Amra. “Ne možeš cijeli život biti između dvije vatre. Razgovaraj s njima iskreno – možda postoji kompromis? Možda mama može kod tetke na nekoliko mjeseci dok vi ne stanete na noge?”
Vratila sam se kući s novom nadom. Ali kad sam predložila privremeno rješenje, mama me pogledala tužno: “Znači ipak biram između vas dvoje?”
Adnan je bio zadovoljan: “To je najbolje za sve nas!”
Ali meni nije bilo lakše. Osjećala sam se kao izdajica.
Tjedan dana kasnije mama je spakirala svoje stvari i otišla kod tetke u Mostar. Stan je bio tiši nego ikad prije. Adnan je bio zadovoljan, ali ja nisam mogla prestati misliti na mamu – kako sjedi sama u tuđoj sobi, daleko od svega što poznaje.
Nakon nekoliko tjedana shvatila sam da ni Adnan ni ja nismo sretniji. Počeli smo se udaljavati jedno od drugog; nešto se nepovratno promijenilo među nama.
Jedne večeri sjela sam sama u dnevnu sobu i zapitala se: Je li vrijedilo? Jesam li izgubila oba srca koja su me voljela?
Može li žena ikada biti istinski sretna ako mora birati između obitelji i ljubavi? Ili smo svi mi samo žrtve tuđih očekivanja?