Između lonaca i tišine: Priča jedne žene iz Sarajeva

“Opet kasniš, Dario!” viknula sam iz kuhinje dok sam žlicom miješala grah koji je već prijetio da zagori. Zvuk njegovih ključeva na hodniku bio je jedini odgovor. Nije ni pogledao prema meni, samo je prošao pored, skinuo jaknu i nestao u dnevnoj sobi. Na stolu su čekali neplaćeni računi, a u mojoj glavi vrtjeli su se popisi: što još moram kupiti, kome se javiti, što skuhati za sutra, kako platiti vrtić za Lejlu…

“Mama, gladna sam!” Lejlin glas me trgnuo iz misli. Pogledala sam je i nasmiješila se, iako mi je srce bilo teško. “Evo, ljubavi, samo što nije gotovo.” Pogled mi je pao na Darija koji je zurio u televizor kao da ga ništa drugo na svijetu ne zanima.

Nekad smo znali razgovarati satima. Sjećam se kako smo sjedili na klupi kod Vijećnice i sanjali o budućnosti. Obećao mi je da ćemo uvijek biti tim. A sada? Sada sam sama u svemu. On radi do kasno, a kad dođe kući, kao da ga nema. Ponekad ga pitam: “Dario, možeš li mi pomoći oko Lejle?” On samo odmahne rukom: “Umoran sam, Amra. Cijeli dan radim.” Kao da ja ne radim! Kao da nije posao ustajati u šest, spremati dijete, raditi osam sati u banci, pa trčati kući kuhati, čistiti, pomagati Lejli oko zadaće…

Jedne večeri, dok sam slagala veš u tišini, čula sam Darija kako razgovara s prijateljem na mobitel. Smijao se glasno, pričao o utakmici i planovima za vikend. Nisam mogla vjerovati – za njih ima energije, a za mene i Lejlu nema ni riječi ni osmijeha. Suze su mi krenule niz lice dok sam slagala njegove čarape.

“Mama, što ti je?” Lejla me pogledala zabrinuto. “Ništa, dušo. Samo sam umorna.” Nisam joj mogla reći istinu – da me boli što me vlastiti muž ne vidi, što sam sama u ovom braku.

Pokušala sam razgovarati s njim. Jedne noći, kad je mislio da spavam, šaptala sam: “Dario, fališ mi. Fali nam tvoja pažnja.” Okrenuo se na drugu stranu i promrmljao: “Ne dramatiziraj.” Te riječi su me zaboljele više nego šamar.

Moja sestra Mirela često mi govori: “Amra, moraš misliti na sebe! Idi s nama na kafu, izađi malo.” Ali kako? Tko će čuvati Lejlu? Tko će skuhati ručak? Tko će platiti račune? Sve je na meni.

Jednog dana na poslu kolegica Ivana mi je rekla: “Znaš li da žene danas pokreću vlastite biznise? Putuju same po svijetu!” Pogledala sam je i nasmiješila se kiselo. “Ja nemam vremena ni za frizera.” U meni se rodila zavist – ne prema Ivani, nego prema svim ženama koje imaju podršku ili barem slobodu.

Sjećam se kad sam prvi put osjetila da nešto nije u redu. Bilo je to prošle zime kad je Lejla imala temperaturu. Zvala sam Darija na posao: “Možeš li ranije doći kući? Lejla je bolesna.” On je uzdahnuo: “Ne mogu sad, imam sastanak.” Satima sam sjedila uz Lejlu držeći joj ruku i pitajući se – gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela?

Moja mama kaže: “Tako ti je to u braku. Muškarci su takvi.” Ali ja ne želim prihvatiti da je normalno biti nevidljiva u vlastitom domu.

Jedne subote odlučila sam riskirati. Ostavila sam Lejlu kod Mirele i otišla sama u kino. Prvi put nakon pet godina sjela sam sama u mraku dvorane i plakala – ne zbog filma, nego zbog sebe. Kad sam došla kući, Dario nije ni primijetio da me nije bilo.

Navečer sam skupila hrabrost i rekla mu: “Dario, ovako više ne mogu. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Trebam te kao partnera, ne kao gosta.” Pogledao me zbunjeno: “Što ti sad fali? Imamo stan, dijete, posao… Što hoćeš više?”

“Hoću tebe! Hoću da budeš tu za nas! Hoću da osjetim da nisam sama!” Glas mi je drhtao.

Nastala je tišina. Dario je ustao i otišao van bez riječi. Te noći nisam spavala. Pitala sam se jesam li previše tražila ili premalo dobila.

Sljedećih dana ništa se nije promijenilo. Dario je bio još odsutniji. Počela sam razmišljati o razvodu – ali što će reći ljudi? Kako će Lejla podnijeti to?

Jedne večeri sjela sam s Lejlom na krevet i pitala je: “Dušo, jesi li sretna kod kuće?” Pogledala me velikim očima: “Voljela bih da tata više priča s nama.” Srce mi se slomilo.

Ponekad sanjam o tome da pobjegnem negdje daleko – možda na more kod tetke u Splitu ili kod prijateljice u Zagreb. Ali onda pogledam Lejlu i znam da moram ostati jaka zbog nje.

Svaki dan nosim isti teret: posao, dijete, kuća, računi… I uvijek isto pitanje – gdje sam pogriješila? Jesam li ja kriva što moj muž ne želi biti dio našeg života?

Možda nisam dovoljno dobra supruga ili majka? Možda previše očekujem? Ili možda jednostavno zaslužujem više?

Drage žene (i muškarci), jeste li se ikada osjećali ovako sami pored nekoga koga volite? Koliko dugo treba čekati da se nešto promijeni – ili treba skupiti hrabrost i krenuti dalje?