Kad Dom Nije Sigurno Mjesto: Priča o Bijegu, Povjerenju i Izdaji
“Mama, gdje idemo?” – šaptala je Lana, stežući mi ruku tako snažno da su mi prsti utrnuli. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam vukla nju i mlađeg brata, Emira, niz mračnu stubište naše zgrade u Sarajevu. Kiša je lupala po limenom krovu, a ja sam u džepu stiskala ključeve i mobitel, jedine stvari koje sam uspjela zgrabiti prije nego što je Senad opet počeo urlati.
“Ti si kriva za sve! Ništa ne znaš!” – odzvanjalo mi je u glavi dok smo izlazili na ulicu. Nisam više mogla. Nakon godina šutnje, pretrpljenih uvreda i straha, odlučila sam: večeras bježimo. Djeca su bila prestravljena, ali nisam imala izbora.
Prva osoba kojoj sam pomislila javiti bila je Gianna. Poznavale smo se još iz studentskih dana u Zagrebu, a ona se nedavno vratila iz Njemačke sa suprugom Davorom i kćerkicom Klarom. “Ako ikad zatrebaš pomoć, samo reci,” govorila mi je uvijek. Nisam znala gdje drugo.
Mobitel mi je drhtao u ruci dok sam birala njezin broj. “Gianna, molim te… mogu li doći kod vas? Senad je opet… ne mogu više. Djeca su sa mnom.”
S druge strane tišina, pa šapat: “Naravno, Lila. Dođi odmah. Davor spava, ali snaći ćemo se.”
Nisam ni znala kako smo stigli do njezine zgrade. Lana je plakala, Emir je šutio, gledao u pod. Gianna nas je dočekala na stubištu, ogrnuta dekom, lice joj blijedo na svjetlu hodnika.
“Uđite brzo!” – povukla nas je unutra.
Ali tada se začulo škripanje vrata spavaće sobe. Davor je stajao na pragu, mrk i pospan.
“Šta se dešava? Ko je to?”
Gianna mu je tiho objasnila situaciju, ali on je odmahnuo glavom: “Ne dolazi u obzir! Ne možemo imati tuđe probleme u kući! Imamo dijete! Šta ako Senad dođe ovdje? Ne želim probleme s policijom!”
Osjećala sam kako mi se svijet ruši. Gianna me gledala očima punim suza, ali nije imala snage suprotstaviti mu se.
“Lila… oprosti… ne znam šta da radim…” – šaptala je.
Djeca su me gledala zbunjeno. Osjećala sam se kao zadnje smeće. Zar ni najbolja prijateljica ne može pomoći kad najviše treba?
Izašla sam van s djecom, kiša nas je natapala do kože. Noge su mi klecale dok sam razmišljala kamo sad. Majka mi živi u Mostaru s novim mužem koji me nikad nije volio. Sestra Azra ima troje djece i muža koji ne želi “tuđe brige” u kući.
Sjetila sam se tetke Mire iz Travnika. Zvala sam je drhtavim glasom.
“Tetka… mogu li doći kod tebe? Nemam gdje…”
Nije pitala ništa, samo rekla: “Dođi odmah, dijete moje.”
Put do Travnika bio je dug i težak. Djeca su zaspala na zadnjem sjedištu autobusa, a ja sam gledala kroz prozor i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala trpjeti zbog djece? Jesam li trebala ranije otići?
Tetka Mira nas je dočekala raširenih ruku. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da sam negdje dobrodošla.
Ali problemi nisu nestali. Senad me zvao stotinu puta, prijetio da će mi uzeti djecu, prijavljivao me policiji zbog “otmice vlastite djece”. Socijalna služba me ispitivala kao kriminalca.
Jednog dana stigla mi je poruka od Gianne: “Oprosti mi, Lila. Nisam imala snage boriti se protiv Davora. Svaku noć mislim na vas. Ako ikad budeš trebala išta…”
Nisam joj odgovorila odmah. U meni se miješalo razočaranje i tuga. Znam da nije lako suprotstaviti se mužu, pogotovo kad si ekonomski ovisna o njemu i kad društvo stalno ponavlja: “Ne miješaj se u tuđe brakove.” Ali zar prijateljstvo ne znači baš to – biti tu kad je najteže?
Djeca su polako počela živjeti normalnije kod tetke Mire. Lana se upisala u školu, Emir u vrtić. Ja sam našla posao u pekari, nije bilo lako ali barem sam imala mir.
Ponekad sanjam onu noć kad smo bježali iz Sarajeva i pitam se: koliko nas još ovako bježi svake noći? Koliko žena nema kome pokucati na vrata? Koliko prijateljica okreće glavu jer im muževi ne dopuštaju da pomognu?
Možda nisam savršena majka ni prijateljica, ali znam jedno: nitko ne zaslužuje biti ostavljen na kiši s dvoje djece samo zato što društvo ne voli tuđe probleme.
Pitam vas: što biste vi učinili da vam netko pokuca na vrata usred noći? Biste li otvorili ili biste okrenuli glavu?