Kad je svekrva pitala: “Hoćemo li dizati kredit?” – a ja sam bila nevidljiva

“Ivana, šta ti misliš? Hoćemo li dizati kredit ili ne?” – glas svekrve, hladan kao sarajevska zima, presjekao je tišinu u dnevnoj sobi. Sjedila sam na rubu trosjeda, stisnutih šaka u krilu, dok su Damir, njegova majka Vesna i otac Zoran raspravljali o renoviranju kuće. Nisam znala ni gdje da gledam. Damir je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Ma, Ivana će kako mi kažemo. Ona je tu nova, još se mora naučiti kako stvari idu kod nas,” dodala je Vesna, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore od srama i nemoći.

Nikad nisam mislila da ću biti ona žena koja šuti dok drugi odlučuju o njenom životu. Kad sam se zaljubila u Damira, činilo se da je sve moguće. Bio je pažljiv, šaljiv, uvijek spreman pomoći. Vjenčali smo se brzo, možda prebrzo, ali tko još danas čeka godinama? Uselili smo kod njegovih roditelja u staru kuću na periferiji Zagreba. “Samo dok ne stanemo na noge,” obećao je Damir. “Moji su super, vidjet ćeš.”

Prvih mjesec dana sve je bilo novo i uzbudljivo. Vesna mi je pokazivala kako pravi najbolju sarmu na svijetu, Zoran me vodio na tržnicu po svježe povrće. Ali uskoro su počele sitne primjedbe: “Zašto si stavila toliko soli?”, “Tako se ne pegla Damirova košulja”, “Kod nas se večera u šest, ne u osam.” Svaki dan sam osjećala kako nestajem, kako me njihova pravila i očekivanja guše.

Damir je radio dugo, često ostajao na piću s kolegama. Kad bih mu spomenula da mi smeta što Vesna ulazi u našu sobu bez kucanja ili što Zoran komentira moju plaću – samo bi odmahnuo rukom: “Ma pusti ih, takvi su ti moji. Navikni se.”

A onda je došao taj famozni razgovor o kreditu. Vesna je željela novu kuhinju i proširenje dnevnog boravka. “Svi ćemo potpisati kredit, svi ćemo vraćati rate. Tako je pošteno,” rekla je odlučno. Ja sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi i moj ugovor na određeno nije im ulijevao povjerenje. Ali njima to nije smetalo – bitno je bilo da se papir potpiše.

Te noći nisam mogla spavati. Damir je hrkao pored mene kao da ga ništa ne muči. Ustala sam i otišla do kupaonice. Pogledala sam se u ogledalo – oči podbuhle od plača, kosa raščupana. “Tko si ti postala?” šapnula sam sama sebi.

Sutradan sam nazvala mamu u Osijek. Nije joj trebalo puno da shvati da nešto nije u redu. “Ivana, dijete moje, vrata su ti uvijek otvorena. Ne moraš trpjeti ništa što te čini nesretnom,” rekla mi je tiho.

Ali nisam odmah otišla. Još mjesecima sam pokušavala razgovarati s Damirom, molila ga da iznajmimo stan, da pokušamo sami. Svaki put bi me prekinuo: “Nema šanse da ostavim starce sad kad im treba pomoć. Ti si preosjetljiva.” Vesna je postajala sve zahtjevnija – očekivala je da joj perem rublje, kuham ručak za cijelu obitelj i pazim na Zorana koji je imao problema sa srcem.

Jednog dana došla sam s posla i zatekla Vesnu kako premeće po mojim ladicama. “Tražim ti zdravstvenu knjižicu, treba nam za kreditnu dokumentaciju,” rekla je bez trunke srama. Tad mi je pukao film.

“Dosta! Ovo nije moj život!” viknula sam kroz suze. Damir je došao iz druge sobe i samo me zbunjeno gledao. “Ivana, što ti je sad? Zar nije normalno da svi pomažemo jedni drugima?”

“Ne ovako! Ja ovdje ne postojim! Samo sam ruka koja potpisuje papire i pere tuđe čarape!”

Te večeri spakirala sam najosnovnije stvari i otišla kod prijateljice Ane. Sutradan sam sjela na autobus za Osijek. Mama me dočekala raširenih ruku i suznih očiju.

Prvih tjedana kod mame osjećala sam se kao promašaj – žena koja nije uspjela u braku, koja nije mogla zadovoljiti ni muža ni njegove roditelje. Ali polako sam počela disati punim plućima. Pronašla sam posao u lokalnoj školi, upisala tečaj plesa i počela izlaziti s prijateljicama.

Damir me zvao nekoliko puta – prvo ljutito, onda molećivo. “Vrati se, sve će biti drugačije.” Ali znala sam da neće biti drugačije dok on ne shvati gdje griješi.

Danas živim sama u malom stanu blizu Drave. Još uvijek me boli kad vidim zaljubljene parove ili kad naiđem na stare slike s vjenčanja. Ali više nisam nevidljiva.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote jer nas strah od osude ili samoće drži prikovanima za mjesta gdje nismo voljene? Zar nije vrijeme da svaka od nas kaže: “Dosta! Ovo nije moj život!”?