Kad je troje postalo previše: Priča o neočekivanom rastanku
“Šta si rekla?” Emir je zurio u mene kao da sam mu upravo priznala najveću izdaju. Ruke su mu drhtale, a oči su mu bile pune nevjerice. “Trudna sam, Emir. Treće dijete…” Glas mi je bio tanak, gotovo nečujan, ali riječi su visile u zraku poput olovne magle.
Nikada nisam zamišljala da će ova vijest biti razlog za kraj. Godinama smo zajedno gradili naš mali svijet u Sarajevu, preživjeli ratne traume iz djetinjstva, borili se sa svakodnevicom, kreditima, poslom i dvoje djece – Lejlom i Tarikom. Uvijek smo govorili kako želimo veliku porodicu, kako ćemo jednog dana imati kuću punu smijeha i dječje graje. Ali sada, kad je to postalo stvarnost, Emir je bio samo hladan.
“Nisi me pitala!” viknuo je, glas mu je odjekivao kroz stan. “Nisi me pitala jesam li spreman na još jedno dijete! Znaš li ti koliko nas ovo već dvoje košta? Znaš li ti da sam na rubu živaca svaki dan?”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Emire, pa zajedno smo u ovome… Zajedno smo uvijek bili. Zar nije to smisao svega?”
Okrenuo se od mene, otišao u dnevnu sobu i zalupio vratima. Lejla i Tarik su već spavali, ali ja sam znala da su zidovi tanki i da će sutra osjećati napetost u zraku, kao što djeca uvijek osjećaju.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li trebala čekati bolje vrijeme? Jesam li trebala šutjeti dok ne prođu svi problemi? Ali kad bi to vrijeme došlo? U Bosni nikad nije pravo vrijeme – uvijek se nešto čeka: plata, posao, bolji dani.
Sljedećih dana Emir je bio još udaljeniji. Dolazio bi kasno s posla, izbjegavao razgovor, a kad bi progovorio, bilo je to samo zbog djece ili računa. Moja majka, Senada, dolazila je češće nego inače. “Šta se dešava s vama dvoje?” pitala bi dok bi gulila krompir za ručak.
“Ništa… samo umor,” slagala bih, ali ona me pogledala onim pogledom koji majke imaju kad znaju da lažeš.
Jednog dana Emir je došao ranije kući. Sjeli smo za kuhinjski stol. “Ne mogu više ovako,” rekao je tiho. “Ne mogu biti otac još jednom djetetu. Ja… ja nisam spreman.”
“Ali dijete dolazi, Emire. Naše dijete!”
Slegnuo je ramenima. “Možda ti možeš sama. Ja ne mogu više biti dio ovoga.”
U tom trenutku svijet mi se srušio. Nisam plakala pred njim. Samo sam ustala i otišla u sobu, zatvorila vrata i pustila suze da teku bez prestanka.
Majka me našla kasnije te večeri. “Sine, život nije uvijek onakav kakav smo zamišljali. Ali djeca su blagoslov, bez obzira na sve. Ne daj da te slome.” Njene riječi su mi bile jedina utjeha.
Sljedećih tjedana Emir je sve više bio odsutan – fizički i emocionalno. Djeca su počela postavljati pitanja: “Gdje je tata? Zašto ne večera s nama?” Nisam imala odgovore.
Jednog jutra, dok sam spremala Lejlu za školu, ona me pogledala svojim velikim smeđim očima: “Mama, jesi li ti tužna zato što ćeš imati bebu?”
Kleknula sam ispred nje i zagrlila je. “Ne, dušo. Mama je tužna jer tata i ja prolazimo kroz teške dane. Ali beba će nam donijeti radost, obećavam ti.”
Kad je Emir konačno spakovao svoje stvari i otišao kod roditelja u Ilidžu, osjećala sam olakšanje pomiješano s tugom. Više nije bilo vikanja ni šutnje koja boli više od riječi. Samo tišina i praznina.
Porodica i prijatelji su reagirali različito. Moja sestra Mirela me grlila svaki put kad bi me vidjela: “Samohrana majka nije sramota! Pogledaj koliko nas ima!” Ali bilo je i onih koji su šaptali iza leđa: “Vidi je, troje djece bez muža… Šta li će sad?”
Najgore su bile noći kad bih ležala budna i razmišljala kako ću sve sama – posao u školi, računi koji se gomilaju, djeca koja trebaju ljubav i pažnju… I beba koja raste pod mojim srcem.
Porodila sam se u martu, sama u bolnici na Koševu. Držala sam malog Adnana u naručju i plakala od sreće i tuge istovremeno. Emir nije došao ni tada – samo poruka: “Nadam se da ste dobro.” Ništa više.
Dani su prolazili u borbi – između pelena, zadaća i posla na pola radnog vremena. Ponekad bih pomislila da neću izdržati, ali onda bi Lejla donijela crtež na kojem smo svi zajedno ili bi Tarik poljubio brata prije spavanja i srce bi mi se napunilo snagom.
Društvo često osuđuje žene poput mene – kao da smo same krive što nismo mogle spasiti porodicu. Ali niko ne zna koliko snage treba za svaki novi dan.
Sada, godinu dana kasnije, gledam svoju djecu kako se igraju na tepihu dok Adnan puzi prema meni i pitam se: Je li bolje biti sama nego živjeti u laži? Je li ljubav dovoljna kad jedna strana odustane?
Šta vi mislite – ima li žena pravo birati sreću za sebe i svoju djecu čak i kad to znači kraj svega što je gradila godinama?