Kad ljubav nije dovoljna: Moj bijeg iz zajedničkog doma
“Dakle, dogovorili smo se? Uzmi taj kredit.” Glas moje svekrve, Vesne, odjekivao je kroz dnevni boravak kao naredba, ne kao prijedlog. Sjedila sam na rubu trosjeda, ruku stegnutih u krilu, dok su Nikola, moj muž, i njegov otac šutjeli. Nitko nije pogledao u mene. Kao da sam bila komad namještaja, a ne osoba koja treba potpisati taj kredit.
U tom trenutku, nešto je puklo u meni. Gledala sam Nikolu, čekajući da me pogleda, da barem trepne u mom smjeru, ali on je zurio u pod. Svekrva je nastavila: “Znaš i sama da je ovo najbolje za sve nas. Ako ti ne možeš, ja ću.”
Sjećam se dana kad sam prvi put došla u ovu kuću. Imala sam devetnaest godina, srce puno snova i iluzija. Nikola je bio moja prva ljubav, a njegova porodica činila se toplom i brižnom. Prvih nekoliko mjeseci živjeli smo kao u bajci – dok nisam shvatila da bajke ne postoje, barem ne za snahu u zajedničkoj kući.
Vesna je imala običaj da sve drži pod kontrolom. Moj raspored, šta kuhamo, kad peremo veš, koliko trošimo na hranu – sve je prolazilo kroz njene ruke. “Nije to ništa strašno,” govorila bi mi mama na telefon, “svekrve su takve, proći će.” Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je nova borba za sitnice: gdje će stajati moja šolja za kafu, smijem li kupiti jogurt koji volim, mogu li izaći s prijateljicama bez pitanja gdje idem i kad ću se vratiti.
Najgore su bile večeri kad bi Nikola i ja ostali sami u sobi. Pokušavala sam mu objasniti kako se osjećam: “Nikola, ja ovdje nemam svoj glas. Kao da nisam živa.” On bi me zagrlio i šapnuo: “Izdrži još malo, skupljamo za stan.” Ali mjeseci su prolazili, a stan je bio sve dalje.
Tog dana s kreditom, Vesna je odlučila da je vrijeme da se uzme veliki kredit na moje ime – jer ja imam stalni posao u trgovini, a Nikola još uvijek radi na ugovor. “Ti si jedina koja može,” rekla je hladno. “Mi ćemo svi vraćati.”
Pogledala sam Nikolu: “A šta ti misliš?”
On je slegnuo ramenima: “Mama zna najbolje.”
Srce mi se steglo. U tom trenutku shvatila sam da ovdje nikada neću biti svoja. Da sam samo produžetak njihove volje, a ne supruga i partnerica.
Te noći nisam spavala. Slušala sam tišinu kuće i razmišljala o svemu što sam izgubila – slobodu, dostojanstvo, glas. Sjetila sam se svoje mame, kako me uvijek tješila kad bih plakala zbog sitnica. Sjetila sam se svog djetinjstva u malom stanu na Grbavici, gdje smo imale malo ali smo bile slobodne.
Ujutro sam ustala ranije nego inače. Spakovala sam nekoliko stvari u torbu i tiho izašla iz sobe. Vesna me zatekla na hodniku.
“Gdje ćeš?” pitala je sumnjičavo.
“Vraćam se kod mame,” rekla sam mirno.
“Ne budi luda! Šta će ljudi reći? Zar ćeš ostaviti muža zbog jednog kredita?”
Nisam joj odgovorila. Nikola je izašao iz sobe, bunovan.
“Šta radiš?” pitao je tiho.
“Idem,” rekla sam kroz suze. “Ne mogu više ovako.”
Pokušao me zaustaviti, ali nije znao šta da kaže. Nije bilo riječi koje bi popravile ono što je već bilo slomljeno.
Vratila sam se kod mame. Prvi dani bili su najteži – osjećala sam se kao gubitnica, kao neko ko nije uspio izdržati ono što su mnoge žene prije mene izdržale. Ali mama me zagrlila i rekla: “Bolje biti sama nego ponižena.”
Nikola mi je pisao poruke: “Vrati se, sve ćemo riješiti.” Ali znao je i on da ništa neće biti riješeno dokle god njegova mama vodi glavnu riječ.
Danas radim dva posla i štedim za svoj stan. Još uvijek volim Nikolu na neki način, ali više volim sebe. Naučila sam da ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i slobode.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote zbog straha od osude? Koliko nas šuti dok drugi odlučuju umjesto nas? Možda je vrijeme da progovorimo.