Kad majka kaže dosta: Moj bijeg iz sjene vlastite obitelji

“Majko, ne možeš to napraviti!” vikao je Ivan dok su mu stvari padale niz stepenice, a kiša je bubnjala po prozoru. Nisam ga gledala u oči. Ruke su mi drhtale, ali nisam popuštala. U hodniku su ležale njegove stare jakne, knjige s fakulteta koji nikad nije završio, i ona kutija s pismima koje mi je slao iz vojske. Sve sam to iznijela van, kao da izbacujem vlastitu prošlost.

“Možeš li barem razgovarati sa mnom kao čovjek?” pitao je, ali njegov glas više nije imao onu moć nad mnom. Prvi put nakon toliko godina osjećala sam se slobodno. “Razgovarali smo previše puta, Ivane. Sad je vrijeme da ja odlučujem o svom životu.”

Nakon smrti mog muža, Stjepana, sve se promijenilo. On je bio stub naše kuće – snažan, glasan, uvijek u centru pažnje. Svi su ga voljeli: susjedi, kolege iz firme, čak i svećenik iz naše župe. Ali iza zatvorenih vrata bio je drugačiji čovjek. Njegove riječi su rezale dublje od noža: “Nisi ti za ništa, Marija. Da nije mene, ne bi znala ni kruh ispeći.” Godinama sam šutjela, misleći da tako treba biti.

Kad je Stjepan umro od moždanog udara, Ivan je preuzeo njegovu ulogu. Imao je samo 27 godina, ali ponašao se kao da mu cijeli svijet pripada. “Ti si sad sama, mama. Ja ću se brinuti za tebe,” govorio je, ali ta briga bila je lanac oko mog vrata. Svaka moja odluka prolazila je kroz njegov filter: “Zašto si kupila tu kavu? Znaš da volim onu drugu.” Ili: “Ne treba ti nova haljina, ionako ne ideš nigdje.”

Moja snaha, Lejla, bila je jedina koja me razumjela. Došla je iz Tuzle prije pet godina i odmah osjetila hladnoću naše kuće. “Marija, vi ste dobra žena. Ne dajte da vas gaze,” šaptala mi je dok smo zajedno pile kavu na balkonu. Bila je nježna prema meni, ali Ivan ju je često ignorirao ili vrijeđao zbog njenog naglaska i običaja. “Što ćeš ti meni pričati o životu?” znao bi reći kad bi pokušala smiriti situaciju.

Jednog dana Lejla mi je priznala: “I ja razmišljam otići. Ne mogu više ovako.” Pogledala sam je i prvi put osjetila kako mi srce lupa od straha – ali i od nade. “Ako ti odeš, ja ću ostati sama s njim,” prošaptala sam.

Prošle su još dvije godine u toj tišini i napetosti. Ivan nije radio; dane je provodio pred televizorom ili s prijateljima u kladionici. Novac koji sam dobivala od Stjepanove mirovine trošio je na cigarete i pivo. Kad bih mu nešto prigovorila, vikao bi: “Ti si kriva što sam ovakav! Da si bila bolja majka, ne bih završio ovdje!”

Jedne večeri, dok je vani tutnjala oluja, Lejla mi je tiho rekla: “Marija, ja idem kod svoje sestre u Sarajevo. Ako želite, možete sa mnom.” Pogledala sam kroz prozor – kiša je prala prašinu s ulice kao da želi odnijeti sve loše što se nakupilo godinama.

Te noći nisam spavala. Sjećanja su mi prolazila kroz glavu: Stjepan kako lupa vratima, Ivan kako viče na mene jer mu nisam oprala majicu na vrijeme, Lejla koja plače u kupaonici jer joj muž ne dopušta da ode na kafu s prijateljicama. Shvatila sam – ako sad ne odem, nikad neću.

Ujutro sam ustala ranije nego inače. Skuhala sam kavu i sjela za stol s Lejlom. “Idem s tobom,” rekla sam odlučno. Nije ništa pitala – samo me zagrlila.

Kad se Ivan vratio kući i vidio svoje stvari na hodniku, poludio je. “Što ti misliš tko si ti? Gdje ćeš sad? Tko će te gledati? Sramotiš me pred cijelim susjedstvom!”

“Dosta, Ivane,” rekla sam mirno ali čvrsto. “Godinama sam šutjela zbog tebe i tvog oca. Sad više neću.” Nisam mu dala priliku da odgovori – uzela sam torbu i izašla iz stana.

Lejla me čekala ispred zgrade s kišobranom. Dok smo hodale prema autobusnoj stanici, osjećala sam se kao da skidam ogroman teret s leđa. Prvi put nakon toliko godina disala sam punim plućima.

U Sarajevu smo živjele skromno – dijelile smo malu sobu kod njene sestre Amre. Nije bilo lako: nedostajao mi je moj dom, vrt u kojem sam sadila ruže, miris mora kad bih ljeti išla kod rodbine u Makarsku. Ali imala sam mir. Nitko nije vikao na mene zbog sitnica; nitko me nije kontrolirao.

Obitelj me osudila: sestra mi je slala poruke pune gorčine – “Kako si mogla ostaviti sina? Kakva si ti majka?” Brat me nije htio ni pogledati kad sam došla na sprovod jedne stare prijateljice iz djetinjstva.

Ali ja nisam žalila zbog svoje odluke. Žalila sam samo što nisam ranije skupila hrabrost.

Danas imam 63 godine i prvi put osjećam da živim svoj život. Ponekad se pitam: koliko nas žena šuti godinama zbog straha od osude? Koliko nas vjeruje da moramo trpjeti jer smo majke ili supruge?

A vi – biste li imali snage reći dosta svojoj prošlosti? Koliko dugo treba čekati na slobodu?